Foto: Matea Petrović/Global

Nekome se praksa klikbejta može učiniti trivijalnim medijskim problemčićem kad pogledamo širu sliku društva, ali računica je jednostavna: klikbejt naslovi nas na prijevaru odvlače na sadržaj koji nas često ne bi zanimao da je informacija u naslovu predstavljena pošteno. Krađom našeg vremena portali nam izravno kradu novac – dosta je više!, poručuje Sven Mikulec koji sa svojim kolegom, koji koristi pseudonim Keyser Söze, vodi Facebookovu stranicu “Hejt za klikbejt”.

Od zafrkancije do inicijative

Stranica se uspješno bori protiv frustrirajućih klikbejtovskih naslova kojima nas svakodnevno obasipaju. Iskreno vjeruju kako je sliku domaćeg internetskog novinarstva moguće popraviti, a reakcije čitatelja to i dokazuju.

“Ma publika nam je divna, šalju nam stalno prijedloge, skreću pozornost na vijesti koje bismo trebali obraditi. Stvorili smo jednu lijepu malu zajednicu koja nastavlja rasti i u kojoj je stvarno gušt raditi”, priznaje Sven.

Vrsni autori nisu izgubljeni, nego samo zakopani ispod debelih slojeva smeća za koje su odgovorni urednici i uređivačka politika, tvrdi dvojac

Stranica je pokrenuta polovično iz šale, a polovično upravo iz frustracije proizašle iz svakodnevnog čitanja domaćih portala. Sven otkriva da im je kap koja je prelila čašu bio klikbejtovski naslov članka u našem sportskom dnevnom listu, koji ne samo da im je navlakušom od naslova ukrao vrijeme, nego je sadržavao pravopisne pogreške, a čak i pogrešne informacije.

“Svoje rituale jutarnjeg pijuckanja kave, uz živciranje zbog kvalitete hrvatskih medija, zamijenili smo pijuckanjem kave uz konstruktivnu kritiku tih medija. Možda smo i krenuli iz pozicije zafrkantskih komentatora, ali smo ubrzo na temelju reakcije naših čitatelja shvatili koliko je takva inicijativa bila potrebna”, objašnjava.

Sven Mikulec je radio na portalu Monitor nekoliko godina, gdje je stekao mnoga poučna iskustva.

“Prvi put kad sam stavio ‘retardiran’ naslov na neku vijest, urednik me kratko i jasno pitao što te riječi znače, kakvu informaciju prenose i kakvu informativnu vrijednost sadrže. No bullshit policy je razlog zbog kojeg se Monitor nikad nije spustio u kaljužu hrvatskog novinarskog prosjeka”, otkriva.

Onog trenutka kad dovoljno ljudi shvati da svakim svojim otvaranjem klikbejt vijesti dodaju ulja u ionako fino podmazani marketinški stroj velikih medija i time ga održavaju na životu, nešto se može promijeniti

Za današnje internetsko novinarstvo smatra kako je lov na klikove na prvom mjestu, a potreba da se čitatelje informira, u najboljem slučaju na drugom. Konstantna potjera za klikovima fejk-naslovima, lažima i domišljatim načinima da naslov ne sadrži nikakvu odrednicu, ali i raznovrsnim galerijama i top-listama koje zahtijevaju pritiskanje tipke “Next” između svake dvije rečenice kako bi se došlo do brojki koje mogu prezentirati sponzorima, posve je jasna iz perspektive “moramo živjeti od nečeg”, ali dok je praksa klikbejta na životu, upozorava Sven, kvaliteta online novinarstva stagnira.

Nisu krivi autori

“Mnogi se u komentarima obrušuju na novinarke i novinare koji jadni potpisuju splačine od tekstova, ali ljudi moraju shvatiti da je urednička praksa i pritisak na autore da ispune kvotu ili zadovolje broj klikova ono što uzrokuje nastanak kvazivijesti, a ne radost koju autor osjeća kad objavi tekst pod naslovom – “Dogodilo se čudo kad je Fleki pokušao uloviti svoj rep, a ono što je uslijedilo iznenadilo je mnoge”, kaže Sven. Dodaje kako još ništa nije izgubljeno, nego je samo zakopano ispod slojeva smeća.

Onog trenutka kad dovoljno ljudi shvati da svakim svojim otvaranjem klikbejtovskih vijesti dodaju ulja u ionako fino podmazani marketinški stroj velikih medija i time ga održavaju na životu, nešto se može promijeniti. Za takvu situaciju krive sustav, urednike posebno. Ali kako kaže, uzalud bi bila cijela praksa da vijest s naslovom “Kakav gaf: Maji Šuput ispalo nešto usred snimanja” ne prikupi 30.000 klikova.

Priznaju da imaju najdraže klikbejt-bisere, poput članka predstavljenog kao senzacionalna vijest, a riječ je o događaju koji se odigrao sredinom Drugog svjetskog rata. Rješenja ima, kažu, ali nije jednostavno. Samo trebamo prestati otvarati takve vijesti. Uz to poručuju: “Svratite na našu stranicu, obratite nam se u privatnoj poruci. Da, zahtijeva nekoliko sekundi više, ali barem ne pumpate brojke portala koji će ih onda iskoristiti da vam zatrpaju ekran s još više upozorenja na čukljeve”.