Foto: Igor Šoban/PIXSELL

Da smo početkom 2017. uložili novac na Tina Srbića kao najboljeg sportaša Hrvatske u godini, zaradili bismo bogatstvo. Tin se, nakon izvrsnih, ali podcijenjenih nastupa u Svjetskom kupu, pojavio na Svjetskom prvenstvu u Montrealu početkom listopada te šokirao gimnastičku javnost osvajanjem zlata na preči. Od tog trenutka mnogo smo čuli o skromnom 21-godišnjem Zagrepčaninu, članu gimnastičkog kluba Hrvatski sokol, koji si uz naslov svjetskog prvaka na preči i najboljeg sportaša Hrvatske prema izborima Hrvatskog olimpijskog odbora i Sportskih novosti može pridati i epitet redovnog studenta strojarstva druge godine na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, na kojem iznimno uspješno daje ispite.

Kao student Sveučilišta u Zagrebu ovaj se svjetski prvak nekoliko puta domogao i mjesta u našem Globalu…

Uzevši u obzir da si redovan student, jesi li vidio kad Global i jesi ga čitao?

Vidio sam novine i nekoliko puta sam ih prelistao. Odlično je da imamo u Hrvatskoj jedne takve novine za studente kao što je Global.

‘Razmišljao sam o tome kako mi jedna ozljeda može dokrajčiti karijeru pa moram imati i drugi plan u životu’, kaže Srbić, koji je i uspješan student Fakulteta strojarstva i brodogradnj

Kad smo već počeli sa studentskim životom, kako ti je izgledao proces upisivanja na fakultet?

S ekipom iz škole mnogo sam razgovarao jer u četvrtom razredu srednje još nisam znao što bih upisao. Razmišljao sam dosta o tome. Volio sam matematiku i išla mi je, ali me nisu privlačili smjerovi na PMF-u. Jedan prijatelj iz razreda mi je počeo govoriti o strojarstvu na FSB-u i rekao mi da su mu neki ljudi preporučili taj smjer, te da se za svakog može pronaći po nešto pa je tako nas pet-šest iz razreda odlučilo grupno upisati strojarstvo i upali smo bez problema. Moram reći da sam jako zadovoljan odlukom jer fakultet je stvarno jako dobro organiziran te je otprilike 98 posto profesora maksimalno korektno.

Prema tvom odgovoru čini se da nikad nisi razmišljao nastaviti samo s gimnastikom.

Nikad nisam na to pomislio jer je se od gimnastike teško živi. Moraš biti svjetski prvak da bi koliko-toliko kvalitetno mogao živjeti. Isto tako, razmišljao sam o tome kako mi jedna ozljeda može dokrajčiti karijeru pa moram imati i drugi plan u životu.

Foto: Žarko Bašić/PIXSELL

Poznato je da uz sebe nosiš knjige za studij kad ideš na natjecanja. Jesi li nosio kakvu knjigu u Montreal na svjetsko prvenstvo?

U Montrealu sam imao neke papire, ali se tamo nisam uspio natjerati na rad. Na nekim drugim natjecanjima, kao na primjer u Bakuu i u Dohi, učio sam za ispite iz termodinamike i matematike. Svaki slobodni trenutak između treninga, putovanja i natjecanja koristio sam za učenje. Čak nekad učim i kad se vozimo u busu od hotela do dvorane. Vožnje su znale trajati i do 40 minuta, pa sam odlučio i to vrijeme iskoristiti za učenje. Ali bilo je to takvo razdoblje, inače uvijek nosim nešto za fakultet, pa na natjecanju učim koliko stignem i koliko imam volje.

Uz to što usklađuješ sportske i studentske obveze, nakon svjetskog zlata si postao i velika medijska zvijezda u Hrvatskoj…

Tek kad sam došao sa Svjetskog prvenstva zaista je bilo fora, ali moram priznati da me je nakon nekog vremena iscrpilo. Moram uz faks i treninge još razmišljati kad sam što dogovorio s kojim novinarom i kojom televizijom. Nije mi se samo jednom dogodilo da sam zaboravio na neki dogovor s medijima. Jednom sam se vozio na faks i zove me gospođa s HRT-a te me podsjeća na dogovor s njom taj isti dan, pa sam se ispričao zbog toga što sam zaboravio, ali sam ipak na kraju došao. Sva sreća pa me novinari podsjete na te dogovore. Sve u svemu, nije mi se dogodila prevelika promjena. Malo sam sad zapostavio faks nakon Svjetskog prvenstva i svega što se događalo, ali sam sad odlučio stisnuti i sve nadoknaditi.

Do prije doslovno godinu dana sve sam ih gledao na televiziji, a sad sam s njima tamo. To su trenuci zbog kojih sam najponosniji. Kad gledam nominacije za sportaša godine i počnu čitati imena: Luka Modrić, Sandro Sukno i – ja. Stvarno predivan osjećaj.

Drago nam je što dogovor za naš razgovor nisi zaboravio. Kako ti je biti u društvu ljudi kao što su Sandra Perković, braća Sinković, Marin Čilić i ostali?

To mi je zapravo najbolji dio svega. Došao sam na dodjelu nagrada HOO-a i meni, na primjer, Marin Čilić dolazi čestitati. Do prije doslovno godinu dana sam ih sve gledao na televiziji, a sad sam s njima tamo. To su trenuci zbog kojih sam najponosniji. Kad gledam nominacije za sportaša godine i počnu govoriti imena: Luka Modrić, Sandro Sukno i – ja. Stvarno predivan osjećaj.

Što bi najbolji sportaš Hrvatske poručio studentima koji se žele baviti i sportom? Kako organizirati vrijeme?

Nikad nisam razmišljao o odustajanju. Zaista je organizacija najvažnija, ali ako još imaš dobre prijatelje koji ti mogu pomoći kad zatreba, onda je sve lakše. Lakše se natjeram raditi kad čujem da je jedan od kolega, na primjer, učio danas dva sata, pa te to onda dodatno pogura da i sam nešto napraviš. Nekad mi je zaista lakše kad mi je gužva cijeli dan jer se u danima kad nemam treninga i obveza zaista ulijenim. Mislim da mi sport pomaže jer tu neku kompetitivnost prenosim i na fakultet.

Ulaziš prvi put u karijeri u sezonu kao svjetski prvak.

Pa da, ovo mi je prva takva sezona i zanima me kako će teći. Međutim, gimnastika je drukčiji sport. Kad gledam Sandru Perković u bacanju diska gotovo je nemoguće da će je netko nadmašiti ili da neće baciti 70 metara. U gimnastici se može pretpostavljati tko je najbolji, ali gotovo svatko može iskočiti, iznenaditi i biti pobjednik. Isto tako, oni najbolji mogu učiniti jednu malu grešku koja će ih stajati dobrog plasmana. Kao, na primjer, Epke Zonderland, olimpijski prvak i dvostruki svjetski prvak koji dođe dva puta u nizu na natjecanja Svjetskog kupa i uopće se ne plasira u finale, a kamoli nešto više.

Zato je gimnastika toliko zanimljiva, nikad se ne zna što se može očekivati. Što se mene tiče, sviđa mi se što sam psihički spreman i što me trema ne hvata koliko hvata druge, tako da sam stvorio kontinuitet dobrih nastupa. U gimnastici su definitivno najvažniji glava i psiha, vidio sam toliko talenata boljih od mene koji psihički nisu mogli izdržati pa zbog toga na kraju nisu uspjeli.

Dosta novinara diljem Hrvatske piše da si već jedan od najboljih sportaša u povijesti naše zemlje. Vjerujem da je lijep osjećaj čuti takvo što.

Naravno da je to lijepo čuti, ali smatram da sam još vrlo mlad da bi me se nazivalo najboljim u povijesti. Čuo sam podatak da sam jedini Hrvat s pojedinačnim svjetskim zlatom u bazičnim sportovima (plivanje, atletika i gimnastika) i to je zaista nešto posebno. Ipak mislim da moja karijera treba još neko vrijeme trajati i da uz moje ime treba biti još više rezultata kako bi me se stvarno moglo nazivati jednim od najboljih u povijesti. Iskreno, i da ništa ne napravim do kraja karijere bar si mogu reći: Bio si svjetski prvak! Mislim da je već to dosta, što mi čini karijeru lakšom za dalje.

Govorio si da se u gimnastici najviše ugledaš na Marija Možnika, Filipa Udea i Koheia Uchimuru. Tko su ti uzori izvan gimnastike, u životu?

Na Možnika se ne ugledam samo kao gimnastičara nego i kao na osobu. Zaista je jako dobar čovjek i prijatelj. Sve je u životu napravio što je mislio i stvarno treba biti uzor svima. Njega ističem jer otkako sam kao mali došao u dvoranu gledam ga svaki dan kako trenira i učim od njega pa mi je Marijo definitivno netko tko mi je stvarno blizak i može mi biti životni uzor. Mnogo mi je pomogao u životu i karijeri.

Premijer o sportu zna više od mene

U posljednje si vrijeme dosta vremena, zbog svih silnih nagrada, proveo uz premijera Andreja Plenkovića. Kako izgleda vaša komunikacija i kakav odnos imate?

Nemam mnogo reći jer je to malo čudno. Bilo nas je jednom na razgovoru pet-šest, što trenera, što ljudi iz saveza, ali premijer je više htio sa mnom razgovarati. Pa me tako nekoliko puta pitao za uvjete i dvoranu, za fakultet i slično. Neću se miješati u njegove političke obveze, ali privatno mi se čini kao komunikativna osoba koja zaista mnogo zna o sportu. Zna čak i više od mene.