U prošlom smo se broju pitali jesu li hrvatskoj Vladi puške važnije od znanja. Promatrajući nedavna događanja, brzo smo doznali odgovor. U Ministarstvu obrane, financijski gledano, cvjetaju ruže. Budžet MORH-a u 2017. godini uvećan je za oko 300 milijuna kuna i nastavit će se povećavati s godinama. Plaće djelatnika povisuju se, nabavlja se novo oružje, a došlo je i do nove super ideje kako potrošiti taj novac - od 2019. godine vraća se obvezan vojni rok, ili si je barem Vlada tako zamislila.
Unatoč zgražanju mnogih, pogotovo mladih, tješe nas - nije riječ o nekom rigoroznom treningu od pola godine ili godinu, kako je prije bilo. Ova obuka trajat će samo četiri tjedna i bit će usred ljeta. Bit će to zabavno i jednostavno, kao ljetni kamp, provod za dečke uz malo tjelovježbe. Naši ionako “razmaženi” momci ovim putem naučit će osnovne vještine preživljavanja kao što su dugotrajno trčanje i brzo kopanje, hvalevrijedne i korisne stvari koje će im sigurno pomoći u svakodnevnom životu.
Uostalom, vjeruju pobornici vojnog roka, momcima treba jačanje duha, nečega da očvrsnu - možda smatraju da su današnji dečki lijene mlakonje pa misle da će im ovo iskustvo pomoći da napokon postanu pravi muškarčine kakvi trebaju biti. Ustalom, ne bismo trebali prigovarati: sve je uređeno tako da porezne obveznike stoji što manje. Zaduživat će se samo ljetna oprema, smještaj će biti minimalan, a hrana je već osigurana. Kao iz reklame - brzo, jeftino i učinkovito!
Na kraju krajeva, ne vidimo li kako opasnost vreba? Nismo li svjesni prijetnji koje nas okružuju? Nema veze što uopće ne znamo jesu li to Srbi, džihadisti ili babaroge na metlama, ali oni su oko nas i mi moramo biti spremni. Mjesec dana “ljetnog kampa” za to će, naravno, biti sasvim dovoljno. Sto posto.
Vidjevši sve ovo, jednostavno ne znam gdje uopće početi s nabrajanjem svega što je s ovom “super” idejom pogrešno. Za početak, možda je lijepo da mladići moraju ispuniti svoju građansku dužnost, ali što je s djevojkama? Žene, naime, ne podliježu obvezi vojnog roka nego imaju pravo sudjelovati samo ako to žele, dobrovoljnom prijavom. No čemu postavljati dvostruke standarde? Nisu li žene pokazale tijekom stoljeća da su jednako hrabre, jednako sposobne, da u njima živi jednaka ljubav prema domovini? Ne zaslužuju li stoga da se s njima postupa jednako? Izrael, na primjer, kao i Norveška, zemlje su u kojima su i žene i muškarci obvezni služiti vojni rok. Kad već volimo oponašati zemlje naprednije od nas, ne bismo li trebali učiniti isto?
Nadalje, ne znam u kojem svijetu naša Vlada živi, ali u mom svijetu, gdje vlada siromaštvo i nezaposlenost, mladi koriste ljetne mjesece za sezonski rad, kao i velika većina našeg stanovništva. Ljeto za njih ne znači sunčanje na plaži i sklekove na podnevnom suncu - ono predstavlja plimni val turista, a time i ljetnih poslova koji mnogima znače novac za stanarinu u vrijeme studiranja, nove knjige za faks ili vozački ispit. Kad bi morali usred sezone otići na služenje vojnog roka, to bi automatski značilo da im cijelo ljeto u smislu zarade propada. Ideja “ljetnog kampa” time pokazuje potpuni nedostatak razumijevanja za one kojima ga pokušava nametnuti.
Roditelji im nemaju poslove ili im plaće kasne, a nakon što završe obrazovanje mladi već znaju da će završiti u istoj situaciji, osim ako se odsele van. Nije mladež slijepa ni glupa, vidi jasno što se događa oko njih. Kad već država ne želi učiniti ništa za njih, zašto bi oni dali svoje vrijeme i život za nju?
No dobro, važno je imati obučene ročnike u slučaju da dođe do vojnih prijetnji, zar ne? U slučaju ratne opasnosti i neizbježnih prijetnji potrebno je imati spremne muškarce i žene koji će ponosno primiti oružje i obraniti našu zemlju od (zasad potpuno nepoznatih, a možda i nepostojećih) neprijatelja. Vlada vojnim rokom računa dodati oko 30.000 obučenih ročnika koji mogu udružiti snage s postojećih 16.000 profesionalnih vojnika. U tom slučaju, uvođenje vojnog roka ima smisla, zar ne?
Osim što nema jer Hrvatskoj dodatna ljudska snaga ne treba. Hrvatska je članica NATO-a i Europske unije i zbog toga može računati na međunarodnu pomoć u svakoj situaciji. Osim toga, tri do četiri tjedna obuke je apsolutno premalo da pripremi bilo koga za moguću vojnu situaciju. Profesionalni vojnici godinama treniraju oružjem svih vrsta, a dati mladiću ili djevojci s mjesec dana obuke da upravlja mitraljezom, u najblažem je slučaju glupo, a u najgorem, krajnje opasno za njihov i život njihove braće i sestara po oružju.
Napokon, čak 54 posto ispitanika u velikoj anketi agencije Promocijaplus podržava vojni rok, ali ne zbog želje da mladi nauče vladati oružjem ili budu pripravni na stanje ratne opasnosti, nego da mladići i djevojke napokon svladaju osnovne vještine samostalnog života i steknu neke radne navike. Obvezni vojni rok dobra je mjera odgoja, tvrde, i nešto što će ih očvrsnuti u daljnjem životu. Sve bi to imalo smisla kad već ne bi postojali oni životni “časnici” koji od svakog mladića i djevojke čine muškarce i žene. U njihovu su životu od rođenja, uče ih svim vještinama koje će im u životu trebati, od pranja zuba do biranja posla i njihova je dužnost pripremiti ih za život koji im predstoji.
To su naši roditelji i njihov je posao naučiti nas osnovnim životnim vještinama, a ne da to čine strani ljudi u odorama na teret poreznih obveznika. Zašto prebaciti svoj odgoj na njih? Uostalom, ako momak ili djevojka nemaju osnovne vještine i navike u 18. godini, zar stvarno očekuju da će mjesec dana na +30 usred ničega nešto za njih učiniti? Dok ljeto završi, vratit će se u (za njih) neodgovorne i lijene mamlaze koje su poslali na obuku, osim ako sami ne poduzmu nešto za osobe koje su odgajali od rođenja.
I kao šlag na tortu, potrebno je upitati se nije li licemjerno da od nas služenje vojnog roka žele oni koji su ga u svoje vrijeme elegantno izbjegli. Premijer Pleković se “opravdao” anemijom (koja ga pak nije spriječila da ima uspješnu sportsku karijeru), Božo Petrov je izgleda zaboravio da postoje kontaktne leće pa se izvukao na veliku dioptriju, a neki, poput ministara Butkovića i Ćorića, jednostavno se nisu ni trudili opravdati svoje “markiranje”. Kad su se oni već uspjeli izvući iz te mrske dužnost, čemu da je onda nameću nama?
Čak i bez svega navedenoga, postoji li zapravo razlog zbog kojeg bi mladi uopće htjeli služiti svojoj zemlji, pa makar na mjesec dana? Roditelji im nemaju poslove ili im plaće kasne, a nakon što završe obrazovanje, mladi već znaju da će završiti u istoj situaciji, osim ako se odsele. Susjedi bivaju deložirani iz doma zbog neplaćenih kredita i prisiljeni su kopati po kontejnerima da prežive. Oni i njihovi roditelji pod pritiskom su toliko nameta i računa da jedva krpaju kraj s krajem. Nisu mladi slijepi ni glupi, vide jasno što se događa oko njih. Kad već država ne želi učiniti ništa za njih, zašto bi oni dali svoje vrijeme i život za nju?
Je li riječ o pripremi protiv potencijalnih vanjskih prijetnji, nostalgiji za dobrim starim vremenima ili jednostavno opravdanjem za nepotrebni višak u proračunu, činjenica je da Hrvatskoj ne treba vojni rok, niti u light niti u hard verziji. Ne treba joj trošenje novca, kojeg ionako nema, na djecu koja će mjesec dana trčati krugove po terenu i onda doći kući nimalo pametnija niti sposobnija. Slaganje pištolja u 45 sekundi ne osposobljava nikog za bolji posao, kvalitetnije obrazovanje niti osobno sazrijevanje. Hrvatskoj trebaju nove knjige, modernija računala, trebaju joj bolje plaćeni učitelji i medicinske sestre. Puške i pištolji neće nahraniti gladne obitelji niti dati mladima obrazovanje koje im treba. No čini se da ljudi na vrhu to ne shvaćaju, jer uvođenjem vojnog roka kao da nam pokušavaju reći: “Ostavi se, dijete, knjige, ne treba ti to. Primi se bolje puške jer nasilje rješava sve probleme”.
