Foto: Vilim Hlušička/Global

Mia Dimšić, odlučna i ambiciozna mlada kantautorica iz Osijeka, glazbenu je karijeru započela sasvim slučajno. Još kao mala susrela se s pjevanjem dok se tek u drugom srednje odlučila i za sviranje. Danas svira tri instrumenta: gitaru, tamburu i ukulele, a za obranu diplomskog nagradila se digitalnim pianom jer, kaže, velika joj je želja naučiti svirati i klavir. Danas je svi prepoznajemo po njezinim hitovima “Život nije siv” i “Cimet i čaj”, a iza nje su i prvi veći samostalni koncerti.

Može li jedna studentica živjeti od glazbe?

Definitivno je moguće. Naravno da je bilo teških trenutaka i nije se to odmah isplatilo. Prve dvije godine, recimo, samo ulažeš. Tako da je to rizik. Ako ćemo s te strane gledati, ne bi student mogao živjeti od glazbe, ali ako probiješ tu prvu barijeru, definitivno možeš.

Često si u svojoj mladoj karijeri morala putovati na relaciji Zagreb – Osijek. Je li bilo naporno?

Je,kada bismo to računali u gorivu i kunama, sav taj umor, to što dođeš svakakav, neispavan. Bilo je tu svega, i spavanja po hostelima i kod znanaca i kod rodbine, i sve to čovjeka iscrpi. Ali i ne mogu to objasniti. Kad imaš neki cilj pred očima za koji ćeš dati sve, onda znaš da je to to i ne posustaješ.

Možemo li reći da nemaju svi gradovi iste mogućnosti?

Nemaju, nećemo se lagati. Teško je ljudima koji žive na periferiji. S druge strane, meni nije žao što sam došla s periferije jer smatram da zbog toga malo drukčije razmišljam i možda drukčije pišem. Mislim da mi je to bila i prednost tako da, kada se zbroje prednosti i nedostaci, nije mi žao što je tako bilo.

Diplomirala si nedavno engleski i njemački na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Kako to? Je li i to tvoj životni smjer?

Jako sam voljela strane jezike i ja sam od osnovne škole govorila da ću upisati engleski i njemački prevoditeljski smjer. Tako je i bilo, nisam se nikad predomislila. To isto smatram da je bila prednost u mom životu jer sjećam se da mnogo mojih prijatelja nije imalo pojma što da upiše pa su upisivali koješta, samo da se upišu. Stvarno sam voljela to što sam upisala. Mislim, i dalje to volim, ali ne mogu se više zamisliti da se bavim nekakvim poslom u kojem sjednem u nekakav ured i prevodim neke dokumente, ili da sjedim pred računalom i provjeravam baze podataka.

Kad sam došla s prvom pjesmom, neki su radijski urednici rekli da je to stvarno lijepo, ali da sigurno u Hrvatskoj nema publike za to

S obzirom na dobro poznavanje jezika, razmišljaš li o inozemnoj karijeri?

Pa definitivno mi je prošlo kroz glavu i htjela bih pokušati. Mislim da sam ja definitivno od one vrste ljudi koji bi se valjda ubili da nešto ne probaju. Imam nešto engleskog materijala a sad, što ću s tim, kad ću… Možda dođe spontano kao i sve ovo, možda neću morati planirati.

Odakle hrabrost za country-pop, žanr koji Hrvatskoj sceni nije toliko poznat?

Kod mene to nikad nije bilo pitanje da ili ne, to je moralo biti zato što sam to bila ja, i ne slažem se s ljudima koji kažu da određeni žanr prolazi, a određeni ne. To su gluposti. Kad sam došla s prvom pjesmom, neki su radijski urednici rekli da je to stvarno lijepo, ali sigurno u Hrvatskoj nema publike za to. Mislim da je to u početku pogrešno gledište. Publike uvijek ima za neku autentičnu priču. Za priču koju osjeti da je iskrena i s kojom se povežu. Važno je tko to donese i kako to donese.

Foto: Vilim Hlušička/Global

Također, imaš i pjesmu s Lorenzom koja je više dance-pjesma. Jesi li se možda zasitila country-pop žanra?

Nisam. Jednostavno ne možeš znati što će ti dugoročno biti u glavi, koji će ti novi utjecaji doći. I mislim da je iznimno pozitivno kad se izvođač mijenja, kad odrasta, kad sluša neku novu mjuzu pa mu dođu neki novi zvukovi. Sad baš intenzivno razmišljam o novom materijalu pa mi je zato to odlično pitanje jer mislim da bi svaki album trebao biti etapa za sebe. Nisam pobornik toga da trebaš slijepo ostati vjeran jednom te istom zvuku. Kao prvo, sebi dosadiš, ne izazivaš sebe na nešto novo, suzbijaš svoju kreativnost. Tako da, evo, mislim da će moj zvuk na novom albumu imati više struje u sebi.

Biti poznat otvara mnoga vrata. Imaš li savjet za one koji tek ulaze u svijet glazbe?

Ono čime ja mogu pomoći su kontakti koji su jako važni, koje sad, na svu sreću, imam. Sad imam neke dvije godine iskustva, što nije mnogo, ali opet sam u te dvije godine prešla dosta kilometara i već sam otprilike shvatila kako stvari funkcioniraju, zapravo, kako se komunicira s ljudima.

Podijeli objavu