Originalni “Trainspotting” 1996. godine zapamćen je kao veliki fenomen, a postao je i dio britanske popularne kulture. Uzbudljivo je otkriti da je nakon više od dvadeset godina kasnije izašao i nastavak, temeljen na originalnoj knjizi Trainspotting i njezinom nastavku Porno Irvinea Welsha, u režiji Dannyja Boylea. Teško je pronaći filmski nastavak koji s publikom, nakon toliko vremena, postiže sličan uspjeh kao i original.

Dvadeset godina poslije

Zašto ‘Trainspotting’?

Naziv trainspotting dolazi iz scene koja se ne pojavljuje u izvornom filmu, a koja prikazuje odlazak četvorice prijatelja na napušteni kolodvor gdje traže kandidate koje će pretući. Ključna scena sada dobiva na jednakoj važnosti koja joj je posvećena i u knjizi.

Mark Renton (Ewan McGregor) pokušava započeti novi život u Amsterdamu, dok psihopatski Francis Begbie (Robert Carlysle) vrijeme provodi u zatvoru u Edinburghu, služeći 20 godina zbog ubojstva. Simon Williamson (Jonny Lee Miller) još je prevarant, s novom partnericom u zločinu (Bugarkom Veronikom, koju glumi Anjela Nedyalkova). A tu je i Daniel Murphy Spud (Ewen Bremner) koji naizgled pobjeđuje ovisnost o heroinu.

Nostalgija igra veliku ulogu u ekspoziciji cijele priče, a dijelovi filma naklanjaju se originalu. Ipak, T2 više je od festivala nostalgije, likovi su se barem djelomično razvili i sazreli i ne može se poreći kako gledamo iste likove koji nam prirastaju srcu već više od dva desetljeća.

McGregor je i dalje odličan u ulozi pametnjakovića i bivšeg ovisnika o heroinu, Carlyle je još zapanjujuć kao poremećen, pobješnjeli psihopat, a vraćanje originalnih filmskih zvijezda u prateće uloge veliki su plus filmu. Boyle je usmjerio film više na interakcije i odnos između likova, bez koncentriranja na samu ovisnost, ne dirajući nadmudrivanje i inteligenciju koju zamjećujemo i u originalu.

Sporiji i sentimentalniji

Rentonov govor “izaberi život” iz prvog filma modificiran je i osuvremenjen. Umjesto života, nagovještava izbor Facebooka i reality TV-a na jednako relevantan i pronicljiv način kao i u originalu. Sam tempo nastavka sporiji je nego originalan “Trainspotting”, što se očituje i u napretku priče, izboru glazbe. Danny Boyle uskladio je film koji je sada prilagođeniji sredovječnoj publici koja je original gledala u kinima. Čak se i pulsirajuća glazba iz prvog filma u nastavku koristi na nježniji, sentimentalniji način.

Ewen Bremner prava je zvijezda sa svojom tragičnom izvedbom Spuda, a Ewan McGregor ulazi pod kožu Rentonu. Robert Carlyle kao Begbie uspio se udaljiti od karikature prostodušnog nasilnika te izvedbom pridonosi zastrašujućim trenucima. Sva četvorica su neprilagođena kao i uvijek, ali sada dijele dvije važne značajke – zajedničku kriminalnu prošlost te trajan strah od budućnosti.

Potukli očekivanja

Iako je nastavak u prvoj polovici dinamičan, drugi dio filma pomalo gubi fokus, te počinje odugovlačenje bez čvrste priče koja kao da završava lutanjem. No film je još nastavak koji nije izgubio poruku originala, prikaz kontrasta između očekivanja onoga što bi moglo dogoditi i pritiskanja često depresivne i surove stvarnosti.

Trenutačan trend masovne proizvodnje nastavaka i varijacija na temu koja dolaze u kina izazivaju velik osjećaj tjeskobe kod prosječnog gledatelja. S obzirom na to da je “Trainspotting” jedan od najvećih britanskih filmova svih vremena, postojala je određena razina strepnje zbog toga treba li uopće snimati nastavak. Danny Boyle i izvorna filmska postava uvjerili su gledatelje kako je snimanje nastavka bilo potpuno opravdano.