Foto: Lidija Lončarić/Global

Živi zid u posljednje je vrijeme na meti kritika zbog obećanja da će kad dođu na vlast “tiskati toliko novca da će svima biti bolje” ili da ćemo “u blagostanje tiskanjem novca, a sve će biti – besplatno”. Žalosno je samo da mnogi neće iz toga pročitati – čisti populizam. Naime, mjere koje naizgled izgledaju privlačno za ekonomske laike, najvjerojatnije bi dovele do uništenja ekonomije i povukle građane u siromaštvo.

Hrvatska narodna banka, prema planovima Živog zida, postala bi tiskara novca. Ipak, stotine milijardi kuna koje bi tako tiskao HNB, u najmanju bi ruku prepolovio vrijednost kune pa bi svaki uvozni proizvod postao barem dvostruko skuplje domaćim potrošačima. Iz Živog zida nisu komentirali, ali Dubravka Budak iz Hrvatske narodne banke vrlo je iscrpno to pojasnila.

Tiskanje za javne potrebe

Objašnjava da je Hrvatska narodna banka, kao središnja banka u Hrvatskoj, zadužena za kreiranje novca. No HNB upravlja količinom primarnog novca kako bi se održala stabilnog tečaja kune prema euru i tako očuvala vrijednost domaćeg novca. Time se osigurava stabilnost cijena u zemlji, odnosno niska inflacija, što je osnovni cilj HNB-a, ali i pretpostavka ukupne makroekonomske stabilnosti.

‘Izravna posljedica nekontroliranog i prekomjernog kreiranja novca njegovo je obezvređivanje’, istaknula je Dubravka Budak iz HNB-a

“Izravna posljedica nekontroliranoga i prekomjernog kreiranja novca njegovo je obezvređivanje. Ako novac gubi vrijednost, to znači da cijene u zemlji nekontrolirano rastu, odnosno dolazi do visoke inflacije. Takva valuta počne gubiti vrijednost u odnosu prema drugim svjetskim valutama, odnosno domaća valuta slabi ili deprecira”, kazala je Budak i dodala da tada nastupaju uvjeti koji djeluju vrlo nepovoljno na cjelokupnu ekonomiju, odnosno u kojima sudionici u ekonomiji više nemaju pravu informaciju o vrijednosti dobara na tržištima, otežano im je uspoređivanje cijena, dolazi do redistribucije dohotka, nemogućnosti planiranja investicija, kupnje, a i štednja u domaćoj valuti gubi vrijednost. S obzirom na sve te rizike nekontroliranog kreiranja novca, zakonski je zabranjeno da središnja banka izravno financira državu.

Učimo iz iskustva

“Takva mogućnost zakonski ne postoji još od prihvaćanja novog Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci 2001. Izravno financiranje države s pomoću primarne emisije, odnosno ’tiskanja’ novca središnje banke bio je način funkcioniranja središnje banke u bivšoj Jugoslaviji. Posljedica takva kreiranja novca bila je visoka inflacija i stalna deprecijacija (devalvacija) domaće valute”, kaže Budak.

Današnja sklonost većine gospodarskih subjekata u Hrvatskoj da za sredstvo štednje koriste stranu valutu (nekada njemačku marku pa onda euro) u velikoj je mjeri posljedica upravo tog povijesnog iskustva s visokom inflacijom i devalvacijama. Na kraju, napomenula je Budak, HNB je nakon izbijanja svjetske financijske i gospodarske krize značajno relaksirao svoje instrumente monetarne politike i time je u bankovni sustav oslobodio velike količine likvidnosti kako bi osigurao financiranje domaćih sektora, ali i utjecao na njihovo povoljnije financiranje. Time su ujedno kreirani veliki viškovi kunske likvidnosti u bankovnom sustavu koji omogućuju bankama povoljnije financiranje i smanjenje kamatnih stopa na kredite.

Nerazumijevanje monetarne politike

“Pitanje tiskanja novca staro je koliko i povijest novca. Vrijednost novca izravno bi trebala ovisiti o gospodarskoj i društvenoj produktivnosti nacije. U skladu s tim bi se trebali formirati tečajevi valuta pa bi nacija s većom produktivnošću trebala imati jaču valutu odnosno valutu s jačom kupovnom moći. Danas je empirijski dokazano da veća količina novca u optjecaju ne povećava cijene na tržištu roba i usluga, a baš time straše narod neznalice”, započinje Drago Jakovčević, profesor s Ekonomskog fakluteta u Zagrebu. Primjer guvernera Bernanke (USA) i Draghi (EU) koji su emitirali tisuće milijardi eura i dolara za Jakovčevića potvrđuje da se za poticanje gospodarskog rasta i ciljane inflacije može posegnuti za spomenutim rješenjima Živog zida.

“To se zove quantitave easing pa valjda ljepše zvuči i ne zastrašuje ljude. Prema tome, mudre monetarne vlasti mogu koristiti tiskanje novca radi općih dobrobiti društva, a da ne ugroze makroekonomsku stabilnost”, dodaje Jakovčević. Njegov kolega profesor Alen Stojanović ne bi se složio s njim, a samo je kratko komentirao da je u slučaju Živog zida riječ o najgorem političkom populizmu i potpunom nerazumijevanju uloge i naravi monetarne politike.