Foto: Igor Kanižaj

Ne putuje se svaki dan u grad koji mnogi zovu “glavnim gradom Europe”, a studenti Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu dobili su tu priliku u organizaciji Europskog parlamenta i Europske komisije. Poznato je da je glavni grad Belgije i neformalni glavni grad Europske unije, da je poznat po dobrom pivu, ali još boljoj čokoladi i vaflima. No također plaši pomisao da je to grad po čijem aerodromu, ali i gradskom središtu, hodaju deseci do zuba naoružanih specijalaca zbog terorističkog napada prije dvije godine.

Grad s tisuću lica

Više od trećine stanovnika Bruxellesa doselilo se iz drugih zemalja, više od 70 posto stanovnika stranog je podrijetla među kojima je mnogo njih iz afričkih zemalja poput Konga i Maroka. Napokon, poznato je da je Belgija dvojezična zemlja s francuskim i nizozemskim kao službenim jezicima, dok je engleski neformalni službeni jezik zbog golemog broja inozemnih diplomatskih i političkih posjeta ovoj metropoli. Bruxelles je, kažu, drugi najraznolikiji grad na svijetu, multikulturalno srce Europe, mjesto na kojem se svi mogu osjećati kao kod kuće. Već na aerodromu shvatite da je mnogo toga što ste čuli zaista točno: specijalci u punoj borbenoj spremi paze na red i mir.

Foto: Hana Ivković/Global

“Ajmo samo spustiti glavu i požuriti pored njih”, čulo se mrmljanje iz grupe jer je nervoza bila osjetna. Ne raditi probleme – poruka primljena. Ubrzo doživite i bilingvalnost na djelu: policajac na carini sa svojim kolegom govori nizozemski, a prodavači u dućanima veselo čavrljaju na francuskom. No Bruxelles je i grad s još stotinu jezika, kultura i naroda koji žive zajedno u srcu Europe. Na sve strane čuju se svjetski jezici: engleski, francuski, njemački, talijanski, arapski, pa čak i hrvatski, a izgovaraju ih prolaznici koji kao da su taj tren došli s različitih dijelova svijeta.

Žene s hidžabom na glavi hodaju s muškim prijateljima i nitko to nije doživio kao nešto čudno ili provokativno

Žene s hidžabom na glavi hodaju s muškim prijateljima i nitko to ne doživljava kao nešto čudno ili provokativno; žene koje se odijevaju kao muškarci, muškarci koji se ponašaju kao žene, a na zidovima plakati i zastave koje pozivaju na nadolazeći Pride – sve to izgledalo normalno i uobičajeno u ovom gradu. Naši ljudi na to znaju reagirati čuđenjem, u rasponu od odobravanja do neslaganja, jer ipak smo ljudi različitih stavova.

Foto: Hana Ivković/Global

“Trebalo bi sagraditi veliki zid oko cijele Europe”, rekao je jedan naš kolega, aludirajući time na veliki priljev migranata u ovu zemlju. Njegov je komentar, na sreću, ipak uglavnom bio popraćen oštrim pogledima.Sve je jako ubrzano – pješaci, biciklisti, putnici na brzim vlakovima i autobusima. Nitko ne stoji dulje od nekoliko minuta, sve je uvijek u pokretu i životu. Samo sjediti i promatrati grad kako diše – s vaflom u svakoj ruci, naravno – bilo je iskustvo za sebe.

No daleko od vreve ljudi, izvan turističkog središta i na kilometar udaljenosti od političkog epicentra, skriva se trg Place de Londres na kojem ljudi lijeno sjede i ispijaju kavu, gdje razgovor teče lagano i nikamo se ne žuri. U blizini je mali kafić imena “Corica” u koji, kako kažu, ne dolaze turisti. Tamo ljudi sjede satima dok ispijaju svježe mljevenu kavu.

Kava iz Kostarike u francuskom kafiću

“Želite li Kostariku, Brazil, Peru ili Nepal?”, upitao me je konobar na tečnom engleskom.

Kako nisam znala što misli, to sam i upitala. “Naša kava dolazi izravno iz tih zemalja. O vašem odabiru ovisi koliko će vaša kava biti gorka ili jaka”, objasnio mi je. Rekla sam da želim jaku kavu.

“Kostarika, dakle. Može! Samo napomena, preporučujem da kavu pijete bez šećera da sačuvate aromu okusa”, odgovorio je. I bio je u pravu jer je kava bila upravo – božanstvena.

Jezik u ovom malom lokalu je francuski, ljudi su prijazni, a sjedalo je umjesto stolca – zidić uz prozor. Sjedeći ovdje, gdje nema prometa i gdje su ulice uske a zgrade stare, nisam imala osjećaj da sam za samo deset minuta hoda ponovno u visokotehnološkim zgradama u kojima sam provela prošla dva dana i u kojem sam morala tijekom svakog sigurnosnog pregleda izvaditi sve iz torbe i proći detektor metala.

Nisam se osjećala kao da sam u Europskoj uniji, niti kao da sam u Francuskoj ili Nizozemskoj. Imala sam osjećaj kao da sam u – Belgiji. I osjećaj je bio upravo divan.

* U idućem broju Globala donosimo priču o problemima koji su trenutačni glavni prioriteti Europskog parlamenta i Europske komisije.

Tomislav Krasnec: Budite konkurentni u svim medijskim područjima!

Foto: Nika Jelavić/Global

Educirati se i biti konkurentni u svim medijskim područjima – bila je poruka Tomislava Krasneca, hrvatskog dopisnika Večernjeg lista iz Bruxellesa. Također je rekao da bi sve trebali snimati kamerom, a ne pisati ili snimati audiozapis.

“To je mnogo bolje od snimanja diktafonom jer s videozapisom uvijek imaš nešto s više vrijednosti, a s audiosnimkom tvoja roba više nije toliko tražena”, dodao je. On slijedi i primjerom, jer je sam sebi i snimatelj i fotograf. Svojom kamerom snima sve kadrove i fotografije koje zatim šalje portalu Večernjeg. Vjeruje da je to ono što ga čini uspješnim i konkurentnim u novinarskom tržištu, stoga smatra da je i za nove generacije takav pristup najpametniji. Da je njegov dan prepun zbivanja očekivali smo, ali da je toliko zauzet nismo znali. Krasnec je novinar koji svakodnevno šalje najaktualnije novosti iz srca Europske unije. “Uvijek se trudim da donesem nešto novo i svježe u odnosu prema onome s portala. Novine se ipak plaćaju i želim da čitatelji imaju nešto novo za svoj novac”, objašnjava.