Zatvaranje balkanske rute u ožujku 2016. mnoge je sirijske obitelji razdvojilo i otežao im normalan život. Isto se dogodilo i 63-godišnjem Nooriju. U Vinojugu u Makedoniji živi nešto manje od godinu dana. Hvatajući se u koštac s vremenom, Noori je u trenutku zatvaranja rute došao tek do tamo i zaglavio, dok je njegova šesteročlana obitelj njemačku granicu uspjela prijeći na vrijeme. Zbog nedostatka novca za putovanje u "obećanu zemlju", žrtvovao se i za obitelji pošao nekoliko mjeseci poslije. Iako se s obitelji redovito čuje, Nooriju osamljen boravak u Makedoniji teško pada.
Foto: Katarina Šapina/Global
Kao zatvorenik
"Mjesto je zatvorila policija. Ne smijem se pomaknuti odavde. Kao zatvorenik. Može se ići samo u Grčku", rekao je. Od tada Noori marljivo uči jezik ne bi li se lakše integrirao u njemačko društvo i brže pronašao posao. Njemačka mu je vlada odobrila vizu kako bi se ujedinio s obitelji, pa sada čeka na izradu privremene putovnice kako bi vrijedan dokument došao na pravo mjesto - u Noorijeve ruke. Zatvaranje rute aktiviralo je krijumčarsku mrežu.
‘I go Germany‘, naučila su reći djeca
"Često naiđu na obične kriminalce koji ih provozaju nekoliko kilometara i ostave na makedonskom teritoriju gdje ih policija nađe i deportira natrag u Grčku. Ili ih prime u Makedoniju, pa im na sjevernoj granici ne daju ući u Srbiju nego ih zatvaraju i drže kao taoce dok njihove obitelji ne pošalju novac. Uz ‘jamčevinu‘ ih puste u Srbiju, što još ne jamči spas jer ih često srpska policija uhvati i vrati natrag", kaže Jasmin Legis, predsjednik neprofitne nevladine organizacije LEGIS-a, koja djeluje u makedonskim tranzitnim središtima. Rješenje krize vidi samo ako se promijeni situacija na Bliskom istoku.
"Europa ih mora integrirati u društvo jer će se, kada prestane rat u Siriji i Iraku, ti ljudi vratiti natrag. Bolje da ih vratimo u njihove zemlje s europskim vrijednostima nego s frustracijom prema Europi", zaključio je Legis.
[caption id="attachment_4305" align="aligncenter" width="1200"]
Foto: Katarina Šapina/Global
U jesen 2015. u jednom je danu makedonsku granicu prelazilo i do 14.000 izbjeglica. Tijela reda bila su zadužena za sigurnost svih koji su ušli u zemlju, ali je državna politika jasno odredila da dulja zadržavanja izbjeglica u zemlji nisu moguća osim ako ne zatraže azil. U Skoplju trenutačno nema izbjeglica.
Tridesetak ljudi živi u prihvatnom središtu u Tabanovcima, a još manje u tranzitnom centru Vinojug smještenom u Gevgeliji na jugu Makedonije. Na vrhuncu izbjegličkog vala ondje je bilo 700 ljudi, a na dan našeg dolaska samo devetoro. Žive u stambenim kontejnerima, a kad trebaju do grada, netko od volontera ide s njima.
[caption id="attachment_4310" align="aligncenter" width="1200"]
Foto: Katarina Šapina/Global
U mirnom i pustom Vinojugu žive i tri djevojčice koje živahno love mačke, plešu, igraju se i smiju. Ondje im je lijepo jer ne strahuju od rata, a žele u Njemačku svojem ocu. Dok čekaju dokumentaciju, njihova majka Leila to vrijeme koristi za učenje engleskog jezika. I kćeri su svladale osnove. Uzimajući ruksak na leđa, jedna od djevojčica na pitanje kamo ide, kratko odgovara: "I go Germany".
‘Europa ih mora integrirati u društvo. Bolje da ih vratimo u njihove zemlje s europskim vrijednostima nego li s frustracijom prema Europi‘, kaže Jasmin Legis, iz neprofitne nevladine organizacije LEGIS-a
No dok se Leila i njezine djevojčice pripremaju za put u Njemačku, petnaestogodišnja Miriam Naseir vraća se kući. Zatekle smo je s obitelji na željezničkom kolodvoru u grčkom Solunu kako sjedi pokraj svojih kofera. Nakon bijega iz Iraka, plaćanja krijumčarima i dolaska na sigurno tlo, vraćaju se iz obiteljskih razloga. Mariam je zbog toga nesretna, jer ovdje vidi sreću i budućnost, a ondje je ponovno očekuje život u strahu. Članovi ISIS-a njezinoj su obitelji upali u dom i zahtijevali da i Miriam i njezin brat pođu s njima – ona za udaju, a on kao pojačanje njihovoj ubilačkoj organizaciji. S takvim sjećanjima povratak u rodnu zemlju postaje još bolniji.
[caption id="attachment_4304" align="aligncenter" width="1200"]
Foto: Katarina Šapina/Global
"Sve se čini kao san iz kojeg se želim probuditi!", rekla je Miriam nakon što je ispričala priču svoje jedanaesteročlane obitelji.
Predani volonteri
U vrijeme dok je balkanska ruta bila otvorena, u grčkom selu Idomeni bilo je tranzitno središte. U skladištu smještenom u predgrađu Soluna naišle smo na trinaestero volontera. Skupili su se iz Njemačke, Engleske, Španjolske, Bosne i Hercegovine, Slovenije te si nadjenuli ime Soul food kitchen. Dnevno pripreme barem 300 obroka za sve izbjeglice koje žive u napuštenim zgradama i na ulicama Soluna.
"U kuhinji je bilo malo ‘čupavo‘ jer nismo imali vode, smrznula se. Zamrznuta je bila 11 dana i prali smo suđe snijegom. Topili smo ga da bismo mogli prati suđe. Od lokalnih ljudi dobivali smo vodu. Onda se njima voda smrznula. Tu je bio mali problem, ali kuhali smo svaki dan dva obroka kao što smo naviknuli", prisjetio se Bošnjak Pixi posljednje zime.
"Bombe, rat, opasno. Opasno okruženje za sve. Ne znate što će vas snaći. Moja kuća bombardirana, puno oružja. Stakla slomljena. Zadnji kat je uništen", opisao je Noori tužno stanje svojeg gradića u Siriji.
[caption id="attachment_4308" align="aligncenter" width="1200"]
Foto: Katarina Šapina/Global
"Ne želim se vratiti. Nikada. To je ravno povratku u pakao. Prošlih 14 godina provela sam u tom paklu. Ne mogu izlaziti iz kuće, ne mogu se normalno družiti s prijateljima, raditi mnoge stvari. Ne mogu ići u školu", zavapila je Miriam u iščekivanju vlaka koji će njezinu obitelj odvesti odbačenom domu.
"Moja djeca i ja ovdje napokon ne živimo u strahu", s osmijehom na licu je rekla Iračanka Leila. Prema Općoj deklaraciji o ljudskim pravima iz 1942. godine, "sva ljudska bića se rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima." Ovo bi trebala biti jedna od niti vodilja novinara. Jer Noori, Leila, Miriam. Svi su oni, prije svega, ljudi, a tek onda – izbjeglice.
