Foto: Pixabay

Začin u odnosu ili signal za oprez? Zabrinutost za vezu ili ugrožavanje osobnog prostora partnera? Gdje je granica i kada reagirati?

Prof. psih. Ivana Mrgan

Evolucijske teorije govore da se ljubomora zadržala kao oblik socijalne prilagodbe, tj. mjera prevencije u mogućoj situaciji gubitka značajnih odnosa. Ljubomora je složen koncept koji uključuje nekoliko aspekata – procjenu okolnosti, percepciju i vjerovanja osobe, emocionalno stanje i, moguće, posesivno ponašanje. Okolnosti koje pokrenu ljubomoru najčešće su one koje se percipiraju rizičnima kao što su ulazak u novo društvo, doseljenje zgodnog susjeda ili susjede, promjena studijske grupe, odlazak na međunarodnu razmjenu i slično.

U slučaju intenzivne ljubomore sve je više okolnosti koje osoba vidi kao “opasne” za odnos. Javljaju se posesivna ponašanja kao pokušaj prevencije gubitka kao što su provjeravanje drugih kontakata bliske osobe, kontrola njenih aktivnosti i druženja, obramben i odbijajući stav u susretu s drugim, osobi bliskim, osobama i sl.

Posesivnost se često povezuje s narušenom slikom o sebi, tjeskobom, sniženim samopouzdanjem i samoefikasnošću

Osobe na početku posesivnost tumače kao znak da je drugoj osobi stalo do njih, učestale pozive i ispitivanja kao znak interesa, a sarkazam i ironiju vezano uz druge osobe kao simpatičnu čangrizavost. Kad se osobe malo i osvijeste o posesivnoj naravi veze, često su već relativno socijalno izolirane i usmjerene na partnera koji se, eto, brine za sve njihove potrebe i uspješno prevenira druge da joj se približe. Stvara se nezdrava dinamika u odnosu koja može voditi u ovisna ponašanja i patološku privrženost.

Važno je imati na umu kako je, u većini slučajeva, posesivnost znak da se osoba bori s nekom teškoćom. Posesivnost se često povezuje s narušenom slikom o sebi, tjeskobom, sniženim samopouzdanjem i samoefikasnošću. Česti su i nazdravi obrasci privrženosti koje osoba nosi iz drugih odnosa. Posesivne osobe ponekad i nisu svjesne koliko je problematično njihovo ponašanje, a ignoriranje ponašanja može samo podgrijati njihovo moguće narušeno samopouzdanje ili strah od odbacivanja. U tom slučaju svakako je dobro:

– pokušati upozoriti na problem na asertivan, ali podržavajući način. Osobi obrazložite na koji način su posesivna ponašanja opasna za vaš, ali i druge odnose;

– dati osobi do znanja da ste uz nju i da je prihvaćate i razumijete, ali da je potrebno unijeti određene promjene kako bi vaš, ali i drugi njezini odnosi, bili zdraviji;

– istaknuti koja su to ometajuća ponašanja i raspraviti vjerovanja koja su u njihovoj podlozi. Za početak pronađite, za odnos zdravija, alternativna ponašanja te potičite iskrenost;

– poraditi na toleranciji na neizvjesnost u odnosima i poštivanju osobnih granica. Osvijestiti kako nema jamstva u odnosima te da iz svakog učimo i razvijamo se, čak i u slučaju prekida;

– potrebno je revidirati postojeća pravila i ideje o odnosima te se suočiti s tjeskobom koja je prisutna. Možete zajedno istražiti druge načine na koje osoba može ispuniti svoje potrebe;

– u slučaju da je riječ o manjim smetnjama osoba ima kapaciteta nositi se s ovom povratnom informacijom i, uz potporu, može korigirati ponašanje i revidirati očekivanja.

U slučaju da osoba to ipak nije u mogućnosti svakako je korisno potražiti stručnu pomoć kako bi osoba poradila na sebi, ali i svom odnosu s drugim osobama.

RUBRIKA U SURADNJI S:

prof. psih. Ivana Mrgan,
kognitivno-bihevioralna terapeutkinja

Centar za osobni razvoj Apsiha

E-mail: ivana@apsiha.hr