Foto: Staff Sgt. Brian Schlumbohm

Sredinom prosinca navršavaju se 22 godine službenog potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, poznatijeg pod nazivom Daytonski sporazum. Iako je njegova nedvojbena zasluga završetak rata uz suglasje svih triju uključenih strana, funkcionalni okvir koji je Daytonski sporazum odredio Bosni i Hercegovini u poslijeratnom razdoblju nerijetko se pokazao neostvarivim u primjeni, te uzrokom daljnjih nesuglasica triju konstitutivnih naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba.

Neučinkovitost sustava

Novinar i diplomat Zlatko Dizdarević zaključuje da “takav Daytonski sporazum, ekskluzivno namijenjen prekidu rata, a ne dugoročnom profiliranju države kompatibilne ostalim državama u EU i okruženju, nije mogao u praksi profunkcionirati. Domaće političke elite, naslonjene na logiku tzv. nedovršenog rata, a ne okrenute budućnosti, našle su svoj interes u svakodnevnoj profiterskoj eksploataciji tog državnog surogata”.

To se, među ostalim, tiče uspostave institucije rotirajućeg predsjedništva (sastavljenog od triju ravnopravnih predstavnika konstitutivnih naroda) i upravnih podjela uvođenjem dvaju entiteta – Federacije Bosne i Hercegovine te Republike Srpske, uz pripadajući izborni sustav, koji je izbor institucionalnih predstavnika na nacionalnoj razini ograničio na pripadnost pojedinom entitetu.

Prošle su 22 godine od sporazuma kojim je završen rat u Bosni i Hercegovini

Takav politički i izborni sustav nužno dovodi do onoga što Dizdarević pojednostavljeno naziva “ciljanom i konstantnom proizvodnjom sukoba na terenu po sistemu dva protiv jedan”. Osim nefunkcionalnog institucionalnog okvira, glavni tajnik Stranke demokratske akcije Hrvatske Armin Hodžić, spornom smatra i ovisnost o vanjskim akterima u političkom suživotu u Bosni i Hercegovini.

“Često se ističe da je Bosna i Hercegovina zemlja triju konstitutivnih naroda, što nitko ne negira, ali u stvarnosti, samo se Bošnjaci ponašaju kao konstitutivan narod. Razlog za to je što oni Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao domovinu i nemaju alternativu za nju”, navodi Hodžić upozoravajući na sklonosti hrvatskih i srpskih predstavnika u zastupanju interesa Zagreba i Beograda, a na izravnu štetu države koju predstavljaju. Pri ostvarivanju trajnijeg suživota, utegom su se pokazale i prilično “maćehinske” politike Hrvatske i Srbije, uz izostanak konkretnih političkih mjera pomoći.

Smanjiti nacionalizam

Obojica sugovornika složna su da su nužne promjene, ali i da trenutačno vodstvo ne posjeduje političku volju za njihovo pokretanje. Dizdarević zaključuje da “u današnjem obliku BiH de facto postoji samo na temelju činjenice da se nije mogla raspasti”, ali ne odbacuje mogućnost budućih pesimističnih scenarija.

Hodžićeve prognoze su optimističnije, no apelira na nužne preduvjete suživota – “suočavanje s prošlošću, priznanje ratnih zločina, smanjivanje nacionalizama, okretanje prema ekonomskim temama te ubrzavanje pristupanja euroatlantskim integracijama”.

Višeslav Raos, docent na FPZG-u, ističe da bi bilo mudro kad bi se Hrvatska zalagala za uspostavu trećeg entiteta ili kakvu transformaciju uređenja BiH koje bi poboljšalo položaj Hrvata.

“Kad iz Mostara čujemo izjave hrvatske strane koja kaže da u postojećim institucijama BiH nije dovoljno dobro predstavljena, to je definicijski točno i vidljivo u odnosu na zemlje sa sličnim modelima uređenja poput Švicarske i Belgije gdje postoji institut etničkog power sharinga”, zaključuje Raos.

Pitanje trećeg entiteta

Aktivist i kolumnist Marijan Knezović upozorava na sustavno kršenje Ustava Bosne i Hercegovine na štetu najmanjeg konstitutivnog naroda, Hrvata. Spornim primarno smatra njegove brojne amandmanske promjene, ostvarene bez parlamentarnog odobrenja. Prema njegovu mišljenju, rješenje treba tražiti u načelu federalizma koji je u svojoj rezoluciji preporučio i Europski parlament: “Hrvati trebaju dobiti svoju federalnu i izbornu jedinicu koja bi onemogućila bošnjačko nametanje političkih predstavnika”.