Kolovoz, preopterećenost bolnica u Dalmaciji te profesionalni, ali nadasve hladni doktori. Tako je počelo ljeto mladića koji je jednu večer odlučio progutati šaku tableta.
U trenutcima prije potpune ošamućenosti počela ga je hvatati panika. Nije mu imalo smisla da posljednje minute života potrati na napadaj panike te je nazvao prijateljicu za koju je znao da će se javiti.
"U jednom me je trenu pitala za adresu i brojeve roditelja, zatim je došla hitna, sve je mutno, ali sjećam se da su me dozivali kad bih gubio svijest i tatinih ruku dok me kao dijete držao ispod pazuha i pomagao da se mlitavim nogama spustim u prizemlje", prisjetio se svog iskustva sugovornik čiji su podaci poznati redakciji.
Krizna stanja
Prve dane koje je svjestan proveo u bolnici pokušao si je "posložiti sve konce u glavi". Htio si je razjasniti što se događa s njime, s njegovim roditeljima, što se događa na odjelu psihijatrije te drugdje u svijetu. U takvu ga je stanju zatekla policija i ispitala ga o okolnostima pokušaja samoubojstva. Već tada mu je zasmetao manjak obzirnosti. Očekivao je da će na bolničkom odjelu dobiti prigodu da se osjeti sigurno, no naišao je na nerazumijevanje. Zato danas bira kome će se obratiti kad nastupe teški dani.
"Još često imam takve dane", rekao je. U pismu kojim su ga otpustili s odjela za krizna stanja dobio je naputak da se za deset dana javi svojem mjerodavnom psihijatru. To je učinio tek kad je prošlo nešto više od mjesec dana. Obratio mu se u trenu kad se stanje toliko pogoršalo da je doktor predložio ponovnu hospitalizaciju.
"Nisam htio natrag, oni su tu da riješe krizna stanja, ali volio bih da to rade humanije", kazao je. Razmišlja o tome da na stalni boravak ode u psihijatrijski odjel nekog drugog grada.
Smatra da bi tamo mogao dobiti konkretne obrasce za nastavak života. Dosadašnje radionice koje je odradio tijekom hospitalizacije prošle su dok još nije vidio smisao svega toga. Najviše se sjeća onih s osušenom lavandom. Radili su vrećice i ukrase koji će smirujuće djelovati na njih kao i rad rukama koji je zahtijevala izrada. Prije odlaska sudjelovao je i na radionici za razlikovanje situacija na koje može i ne može utjecati. To mu je bio posljednji dan na psihijatriji.
Život se nastavlja
"Pokušao sam sve to upiti, vani je sunce, svatko ima svoj život koji se nastavlja, a evo što sam ja sebi napravio", prisjetio se kako je razmišljao kad su ga roditelji došli odvesti kući iz bolnice. Tada se i dalje nije mogao fokusirati. Oči nije mogao zadržati na mjestu dulje vrijeme te ga je to podsjetilo na napadaj panike koji je preživio onu noć.
Psihičko stanje mu je narušeno od kraja osnovne škole. Tada ga je majka potaknula da ode školskoj psihologinji, ali kako mu se stanje i poslije pogoršavalo, nije siguran je li terapija pomogla. Zbog mamine želje mijenjao je nekoliko psihologa u srednjoj školi kad je postao depresivan. "Puta do škole sjećam se po nesigurnosti koju sam osjećao u nogama, bilo je kao da sam hodao po konopu s kojeg ću svakog trena pasti", rekao je.
Tada samostalno nije vidio da bi mu razgovor sa stručnom osobom mogao pomoći, ali ove je godine krenuo terapeutkinji s kojom uspostavlja napredak. "K njoj idem gotovo devet mjeseci i zadobila je moje povjerenje", kazao je i dodao da s njom može otvoreno razgovarati.
S roditeljima se više brine o načinu na koji razgovaraju. Od njegova se pokušaja svi trude da se uistinu saslušaju, a ne da samo odgovaraju jedno drugome. Ovaj tjedan s majkom je razgovarao o svojoj nemogućnosti da više vremena provede u spavaćoj sobi gdje se pokušao ubiti. Imala je razumijevanja za njega i odlučili su da će pričekati da bude spreman.
Telefonske linije od velike su pomoći
Psihologinja kojoj se povjeravaju mnogi mladi putem Savjetovališta TESA jest Goranka Lugomer Armano. Službeno u mirovini, ona i dalje bira biti dežurna na telefonskoj liniji koju udruga pruža. Psihologinja Lugomer Armano smatra da je prava prevencija samoubojstva pravodobno traženje stručne pomoći kad se osoba muči. Telefonske linije su tu od velike pomoći jer su dostupne deset sati na dan.
"Iskustvo mi govori da ozbiljan razgovor od možda 40 ili 60 minuta može preokrenuti osobu", rekla je Lugomer Armano.
Psihologinja također radi u Savjetovalištu za mlade Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ponekad joj studenti najave da netko razmišlja o suicidu te ih ona osobno isprati do Zavoda za hitna i krizna stanja bolnice Rebro. Kad na informacijskom pultu tamo ili na hitnoj kaže da je dovela osobu koja razmišlja da si oduzme život pozove se psihijatar odjela. On s osobom razgovara te odlučuje treba li osobi hospitalizacija ili može otići kući s daljnjom uputom za psihološku podršku.
"U našem zdravstvenom sustavu nedostaje korak praćenja takve osobe", kazala je Lugomer Armano. Trebalo bi obvezati tu osobu ili njezine bližnje da potraže stručnu pomoć i ozbiljno shvate tretman kojem se posvete. Prije svega riječ je o šoku zbog spoznaje da je nečiji život mogao završiti pokušajem ili da osoba razmišlja o tome, no treba poraditi na svim psihološkim faktorima koji su do toga doveli.
"Čovjek se rađa sam i umire sam tako da se treba naučiti brinuti o sebi te voljeti prije svega sebe pa tek onda ostale", rekla je Lugomer Armano. Uz to je dodala da oporavak napreduje tek kad se osoba zna zauzeti za sebe i kad razumije da "nije samo na vjetru kojim upravljaju drugi".
