Jedan, ali vrijedan - to je Lovro Palijan u sinkroniziranom plivanju. Naime, on je trenutno jedini registrirani sinkro plivač u Hrvatskoj, a u taj se sport zaljubio zahvaljujući starijoj sestri Lani Palijan koja je također vrhunska sinkro plivačica.
Miris klora, umor, ali i veliko zadovoljstvo nakon što prvi puta uspješno izvedu koreografiju na treningu njihova su svakodnevica, U pauzi od treninga na Mladosti, unatoč umoru, s ponosom govore jedno o drugome. To i ne čudi, s obzirom na brojne sportske uspjehe koji su iza njih.
Jedan, ali vrijedan
Lovro je u svijet sinkroniziranog plivanja došao zahvaljujući sestri Lani, prije pet godina kada je bio prvi razred osnovne škole. Danas, Lovro pohađa šesti razred osnovne škole, a o tome kako je biti jedini sinkro plivač u državi govori s osmjehom na licu.
"Da, ja sam jedan jedini u Hrvatskoj. To je jako poseban osjećaj. Ranije sam pokušavao nagovoriti prijatelje da se oni okušaju u sinkroniziranom plivanju, ali nitko nije htio. Svima je ili teško ili im se ne da te ili misle da je to samo ženski sport", objašnjava Lovro koji već pet godina svojim primjerom dokazuje da sinkro svijet nije samo ženski svijet.
Lovro je pomalo samozatajan kada treba govoriti o svojim uspjesima, ali tu uskače u pomoć starija sestra Lana koja ne krije koliko je ponosna na njega.
"Ja bih još pohvalila Lovru. Pozvan je u reprezentaciju u kojoj je najmlađi. U njegovoj kategoriji se inače ne zove onaj tko je prva godina te kategorije, ali on je pozvan", ističe Lana, studentica kineziološkog fakulteta i sinkro plivačica Kluba sinkroniziranog plivanja Medveščak, koja sinkronizirano plivanje trenira već 14 godina, a u taj je sport, kako kaže, došla slučajno.
"Kada sam imala šest godina roditelji su me upisali na usavršavanje plivanja, a tamo mi je trener rekao da plivanje i nije baš sport za mene, da sam previše graciozna za plivanje te mi je preporučio da se upišem na sinkronizirano plivanje", kaže Lana.
Međusobna motivacija
To što su brat i sestra u istom sportu, olakšava, slažu se, prije svega, njihovim roditeljima, ali i njima samima. Jedno drugom najveća su motivacija.
"Treninzi su nam praktički u isto vrijeme. Kada naši roditelji voze jednog voze i drugog, kada dolaze po jednog dolaze i po drugog", komentira starija sestra Lana te dodaje da to također olakšava i njima koji se ujutro ustaju skupa, jedan drugog tjeraju da se požure kako ne bi zakasnili na trening.
"Također, na treninzima si međusobno pomažemo. Ja kako sam starija mogu Lovru dati neki savjet i ako mu trenerica nešto ne uspije dovoljno dobro objasniti ja sam tamo s njim i u bazenu te mu mogu to u vodi lakše predočiti i tako mu pomoći", ističe Lana.
Da je zahvalan na tome što mu je sestra u istom sportu kao i on i što se može s njome posavjetovati najviše govore riječi koje Lovro bira kada govori o Lani.
"Ne gledam Lanu kao konkurenciju. Nisam razmišljao želim li prestići svoju sestru u istom sportu. Ona mi je u ovome što radim i treniram veliki uzor i motivacija", objašnjava Lovro.
Sve se stigne kad se hoće
Sinkronizirano plivanje veoma je zahtjevan sport, a treninzi traju dosta dugo, jer osim što se svatko pojedinačno uvježbava, treba sve to i sinkronizirati, kaže Lana koja, baš kao i Lovro, trenira svakim danom osim nedjelje. Nedjeljom se, uz osmijeh kažu, trenira prema potrebi.
"Učila sam gdje god sam stigla, ali nikad nisam propuštala trening zbog učenja, nego sam se uvijek radije ustala ranije prije škole pa nešto naučila", pojašnjava Lana koja i uz naporan tempo Kineziološkog fakulteta i dalje ima vremena za treninge.
O tome da je riječ o vrlo zahtjevnom sportu govori i umor koji se osjeća na njima nakon što izađu iz bazena na treningu. No, sve se to isplati, kažu, za onaj osjeća ponosa nakon uspješno izvedena koreografije. Na pitanje tko više voli trenirati teško im je bilo dati odgovor. To ovisi, slažu se, o situaciji.
"Ja ujutro nisam svoj. Treba mi dugo da se razbudim i draže mi je na treninge ići popodne, između ostalog i zato što popodne trenira i moja partnerica za mix duo te onda stignemo vježbati", komentira Lovro.
Lana, osim što i sama trenira, također je i trenerica mlađih uzrasta. Podjednako uživao i u natjecateljskoj i u trenerskoj ulozi.
"Volim raditi s djecom u ulozi trenerice. Volim prenositi svoja i smišljati koreografije. Ipak, kao trenerica osjećam i veći stres jer ne ovisi sve samo o meni", tvrdi Lana.
Olimpijski san
Nova pravila u sinkroniziranom plivanju prema kojima će se na Olimpijskim igrama (OI) od sada moći natjecati i muškarci, otvaraju mnoge nove mogućnosti upravo za Lovru.
"OI su velika čast, pogotovo za mene koji s obzirom na prijašnja pravila, do prošle godine nisam ni razmišljao o njima, ali u zadnje vrijeme mi to sve više ulazi u glavu", komentira Lovro.
Olimpijske igre bile su sportski san i njegovoj sestri Lani, koja pojašnjava da, s obzirom na to da u njihovom sportu Hrvatska nije pri vrhu, šanse da se jedna plivačica plasira na OI su vrlo male.
"Šanse uvijek postoje, ali ne u tako skorijoj budućnosti da bih to recimo ja mogla", ističe Lana i dodaje da je u Lovrinom slučaju situacija ipak nešto drugačija, s obzirom na to da u svijetu još nema toliko sinkro plivača, pogotovo ne onih koji treniraju već pet godina.
"Voljela bih da on to uspije i da jednog dana ja budem tamo na tim tribinama ili u ulozi trenerice i da on zapravo pliva moj san", konstatira Lana.
