Luka Šime Šatara/Global

Novinarka Globala za jednu je temu odlučila kontaktirati profesora na Fakultetu elektrotehnike i računarstva. Članak je napisan, ali je profesor tražio cijeli konačni tekst na autorizaciju, iako bi to uključivalo i davanje na uvid i drugih sugovornika i novinarske opreme. Novinarka je, u maniri novinarske prakse, poslala samo dijelove koji uključuju izjave konkretnog sugovornika koji želi autorizirati članak. Profesor je pak tada, nakon konzultacije s upravom FER-a, odbio dati autorizaciju za sve svoje izjave bez uvida u cijeli tekst. Članak je, naravno, na kraju ipak napisan, ali bez izjava tog profesora.

Nažalost, ovakvih je primjera danas sve više, a sežu do toga da si pojedini sugovornici uzimaju za pravo intervenirati u sve dijelove novinarskog rada, brisati izjave drugih sugovornika ako se s njima ne slažu, a “prisvoje” si i uredničke ovlasti. Zna doći i do situacije da osoba potpuno izmijeni svoju izjavu ili intervju do te mjere da više uopće ne nalikuje na originalnu. Pitanje autorizacije, odnosno provjere autentičnosti izjave, u novinarskoj profesiji stvara glavobolje zbog toga što je njen obujam, osim vrlo kratke rečenice u Zakonu o medijima, gotovo potpuno stvar novinarske prakse pojedinih redakcija i podložan raznoj interpretaciji. Upravo zbog nedostatka zakonskih normi o tome što se točno smije tražiti na autorizaciju, a što ne, dolazi do mnogih nesporazuma.

Ipak, novinarska je praksa jednoglasna: na autorizaciju se nikad, ni u kojem slučaju, ne daje cijeli članak, pogotovo kad je riječ o članku koji uključuje više sugovornika različitih mišljenja, a potpuno izmijenjenu izjavu ili intervju jednostavno se – ne objavljuje. Glavni urednik Jutarnjeg lista Goran Ogurlić navodi svoje primjere iz prakse.

“Znalo se događati da su neki izvori zahtijevali autorizaciju cijelog teksta. Redakcija ne odobrava takve zahtjeve”, kaže on dodajući kako im se često događa da im sugovornici čak i sugeriraju koje naslove da stave u članak, no urednici nipošto ne popuštaju zahtjevima.

“To je posljedica bojazni nekih sugovornika da im naslov neće vjerno prenijeti ono što je rečeno ili zbog straha od iskrivljavanja izrečenih činjenica. Oprema je odgovornost urednika medija da što vjernije i točnije prenesu glavnu poruku informacije, članka ili intervjua”, objašnjava Ogurlić.

’Naknadna pamet’

Ružica Cigler, umirovljena novinarka i urednica, jasna je u svojem postupanju prema onima koji svoj intervju potpuno promijene. “Ja bih uvijek objavila da nam je XY dao intervju, ali je pri autorizaciji promijenio smisao za 180 stupnjeva i, eto, zbog toga ne objavljujemo intervju s njim. Ta kratka obavijest govori publici o našem sugovorniku više nego nego tisuće riječi analize njegove osobnosti”, tvrdi ona.

Autorizacija izjave ima svoje pozitivne strane, prije svega, jer se tako osigurava da je dobivena izjava činjenično i “duhovno” točna, a pogotovo je korisna kad je sugovornik osoba zaposlena u znanosti ili nekom drugom novinaru stranom polju, pa tako može potvrditi točnost nekog pojma iz područja intervjuirane osobe.

Novinarska je praksa jednoglasna: na autorizaciju se nikad, ni u kojem slučaju, ne daje cijeli članak, pogotovo kad uključuje više sugovornika

No razlog zbog kojeg je stav prema autorizaciji među novinarima podijeljen jest što neki smatraju da je ona nepravedno miješanje u rad novinara i pokušaj cenzure. Cigler je, na primjer, izrazito protiv autorizacije.

“U konačnici, što je autorizacija? S jedne strane, sumnja novinarskih sugovornika u sposobnosti nas novinara da znamo raditi svoj posao, a s druge strane novinarsko priznanje da nismo sigurni jesmo li točno prenijeli tuđe riječi. Autorizacija je podcjenjivanje i samopodcjenjivanje”, tvrdi Cigler. “Usput, tko traži autorizaciju izravno emitiranog radijskog ili televizijskog intervjua?”, ističe.

Iskustvo glavnog urednika Hine Serđa Obratova govori da sve više sugovornika traži autorizaciju i pritom pokušava “uljepšati” svoje izjave, odnosno pokušava intervenirati u novinarski uradak, smatrajući da na to imaju pravo. Stoga bi se, smatra Obratov, “novinari i urednici trebali usprotiviti pokušajima sugovornika da naknadno interveniraju u sadržaj, odnosno uljepšavaju, ispravljaju ili dopunjuju svoje izjave zbog naknadne pameti”.

Nema zakonskih propisa

Iako se svakodnevno koristi u novinarskoj praksi i postala je toliko uobičajena da se o tome i ne razmišlja, autorizacija zapravo nije zakonska obveza novinara niti dano pravo sugovornika. Ne postoje zakonski propisi koji je reguliraju te je ona uglavnom dio novinarskog bontona, objašnjava Borna Keserović, urednik na RTL televiziji. “Najvažnije je da se izjave i intervjui uzimaju prema pravilima struke i onda je autorizacija samo dobra volja autora”, tvrdi. S njim se slaže Ogurlić koji objašnjava da je ona dio dogovora između autora, odnosno redakcije i sugovornika.

“Autorizacija nije zakonski obvezna, ona je dio dogovora između autora odnosno redakcije i sugovornika, a u slučaju sudskog postupka postaje dio dokaza. Sudovi različito tretiraju autorizirane i neautorizirane razgovore ili izjave”, kaže Ogurlić također ističući da se ne smije zlorabiti.

Dugogodišnji novinar i urednik Tomislav Klauški daje pak svoje mišljenje o najzdravijoj praksi autorizacije: “Smatram da je ključno postupati u dobroj vjeri, uz maksimalnu dozu korektnosti i profesionalnosti s novinarske strane, ali i uz savjet osobama koje pristaju na intervjue ili izjave kako novinarima trebaju dopustiti da slobodno obavljaju svoj posao”.

Što je autorizacija izjave?

Prema Zakonu o medijima, autorizacija je “potvrda autentičnosti izjave ili razgovora namijenjenog objavljivanju dana u pisanom ili usmenom obliku”. Kako objašnjava Tomislav Klauški, “ona je zamišljena kao prilika sugovorniku da provjeri jesu li njegove riječi u razgovoru korektno prenesene, suvislo skraćene, a poruka ispravno shvaćena”.