Foto: Pixabay

Društvene mreže postale su mjesto za raspravu o svim važnim pitanjima. Iako u njoj može sudjelovati bilo tko, nije svaki stav jednako prihvatljiv. “Problematične” ili politički nekorektne izjave, najčešće slavnih ličnosti, često rezultiraju cancellingom. No upitno je u kojem slučaju cancel culture, ili na hrvatskom, “kultura odstranjivanja” poziva na odgovornost, a kada nepotrebno ograničava slobodu govora.

Cambridge Dictionary definira cancel culture kao “ponašanje na društvenim mrežama za koje je karakteristično da se odbaci ili prestane podržavati osobu koja je rekla ili učinila nešto uvredljivo“. Dok pobornici cancellinga pozivaju na preuzimanje odgovornosti, protivnici tvrde da “odstranjeni” nemaju prigodu ispričati se i učiti na vlastitim pogreškama. Andrea Tintor, stručnjakinja za odnose s javnošću i branding savjetnica te kolumnistica koja piše o popularnoj kulturi, zagovornica je sagledavanja obiju perspektiva.

Foto: Petra Miksik

Kratkotrajni događaj

“Smatram da je cancel culture kratkotrajan događaj koji u trenutku naglo pojačava prisutnost brenda ili pojedinca. Pozitivan može biti ako se u javnom prostoru govori o pojedinim komunikacijskim propustima pojedinca ili tvrtke, dok je negativan učinak govor mržnje i nasilja na internetu, poručuje Tintor.

Fenomen je prisutan i u Hrvatskoj, a da cancel culture znatno utječe na posao influencera, utjecajnika, potvrđuje i influencerica Nika Ilčić. Smatra da ta praksa nije dobra te da javnost ne bi trebala odlučivati o nečijoj karijeri na temelju pogrešaka iz prošlosti.

“Svi griješimo. I ja sam isto griješila prije, pa i sad, i mislim da zaista svi moramo učiti iz svojih pogrešaka bez neizvjesnosti hoćemo li imati čime platiti račune idući mjesec”, poručuje Ilčić.

Foto: Nika Ilčić

Dodaje i da postoje kreatori koje publika smatra problematičnima, ali da takvi s vremenom postaju dosadni.

“Djeca koja podržavaju kreatore u kojima vide svoje uzore, odrastu i s vremenom sami shvate da su podržavali pogrešne ljude”, vjeruje Ilčić.

Ipak, smatra i da cancelling može biti pozitivan u kontekstu razotkrivanja loših namjera.

“Naravno, ako netko koristi svoju slavu da bi iskoristio, ugrozio ili ucjenjivao svoje pratitelje, mislim da je u redu razotkriti ga jer bi, kao uzor, trebao biti pametniji”, tvrdi Ilčić.

Rasizam ili transformacija

Bez obzira na učinkovitost samog “otkazivanja problematičnih”, cancel culture je nastala da bi upozorila na društvene probleme i nepravdu u slučajevima u kojima institucije ne reagiraju. Recentniji domaći primjer koji je podigao prašinu pitanje je blackfacea kao načina transformacije kandidata u zabavnoj TV emisiji “Tvoje lice zvuči poznato“.

Blackface, u smislu kostimiranja, vuče korijene iz 19. stoljeća, kada su scenski izvođači glumom i bojenjem lica crnom bojom nastojali stereotipno prikazati Afroamerikance. Praksa se u modernom kontekstu smatra duboko uvredljivom i rasističkom. Na društvenim mrežama nedavno je osvanula i peticija za ukidanje blackfacea u emisiji. Pokretač peticije Zvonimir Arapović tvrdi da je ona nastala nakon što ga je kontaktiralo mnogo istomišljenika koji smatraju da praksi nije mjesto na televiziji. Ipak, poručuje da tu nije riječ o cancellingu.

‘Ako je pripadnik te rase rekao da ga blackface vrijeđa, mogu gledatelji i sudionici emisije pisati suprotno koliko žele. To ne mijenja činjenicu da jednog crnca to vrijeđa, htjeli mi to ili ne’, smatra pokretač peticije za ukidanje blackfacea s televizije, Zvonimir Arapović

Peticija nije protiv ukidanja emisije, omalovažavanja truda kandidata, kozmetičara i tima koji radi. Ne smatram da ga se treba zabraniti. Peticija je isključivo za nekorištenja blackfacea kao jednog od alata transformacije, ništa više”, kaže Arapović i dodaje da mu je cilj samo bio naglasiti već postojeći problem.

‘Nema potpunog otkazivanja’

Kontaktirali smo Novu TV s pitanjem hoće li se u idućim sezonama emitirati emisije bez cenzure blackfacea, na što iz medijske kuće poručuju da je bit emisije transformacija.

“Koncept showa “Tvoje lice zvuči poznato” baziran je na transformaciji natjecatelja u poznate osobe svjetske i domaće glazbene scene koje su u odabiru tretirane jednako – neovisno o spolu, dobi, boji kože i nacionalnosti. Kandidati se moraju što vjernije transformirati u izvođača kojeg imitiraju – prema izgledu, vokalu, pokretima i mimici”, tvrde iz Nove TV.

Arapović kaže da je stupio u kontakt s ljudima koji su potvrdili njegovu sumnju da blackfaceu nije mjesto na televiziji.

“Ako je pripadnik te rase rekao da ga blackface vrijeđa, mogu gledatelji i sudionici emisije pisati suprotno koliko žele. To ne mijenja činjenicu da jednog crnca to vrijeđa, htjeli mi to ili ne”, smatra Arapović.

Tintor ističe da akteri u javnom životu uvijek moraju definirati vrijednosti za koje se zauzimaju, bili oni pojedinci ili svjetski brendovi.

“Ako osoba ili poduzeće ne pokažu za koje vrijednosti stoje i za što se zauzimaju, njihovi klijenti, kupci ili publika će pretpostaviti – ni za što”, zaključuje Tintor i dodaje da se u popularnoj kulturi rijetko koja medijska ličnost može potpuno “otkazati”.

ANKETA Evo što o cancellingu misle studenti sociologije

Ivan Vuk, student Fakulteta Hrvatskih studija:
Smatram da cancel culture nije pozitivan fenomen jer se influenceri, ali i općenito ljudi koji imaju što reći, boje iskazati svoje iskreno mišljenje.

Lorena Blažinić, studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu:
Ja na to ne gledam crno-bijelo. Mislim da je cancelling iz čiste dosade i traženje igle u plastu sijena vrlo toksičan jer iza profila na društvenim mrežama stoje samo ljudi. Ipak, prezentiraju se i izrazito “problematični” influenceri s diskutabilnim idejama, koji često koriste baš taj argument toksičnosti kako bi izbjegli odgovornost za svoje radnje.

Philipp Tomaš, student Filozofsog fakulteta u Zagrebu:
Pozitivno je što ljudi prozivaju poznate ličnosti kada smatraju da su pogrešno postupili ili zauzeli pogrešan stav, ali reakcija javnosti često izmakne kontroli, što rezultira potpunim krahom nečije karijere, a često zbog običnog tweeta.

Ana Marija Zagode, studentica Fakulteta Hrvatskih studija:
Smatram da je cancel culture više negativna nego pozitivna pojava jer, iako upozorava na loša ponašanja kompanija ili javnih ličnosti, ne daje ljudima prigodu da sami stvore svoje mišljenje o određenom problemu.

Ljudi žele priče koje će pratiti

Prije svega nekoliko mjeseci u fokus hrvatskih medija ponovno izvirilo pitanje uloge influencera i smisla njihovog posla. U središtu pozornosti bila je influencerica Doris Stanković, koja je široj javnosti postala poznata nakon sukoba s porečkim restoranom oko sponzorstva. Dio javnosti je na njezine ideje reagirao negativno i pozivao na cancelling.

Oglasio se i redatelj Dalibor Matanić koji je na svojem Instagram profilu, referirajući se pritom na influencere, izjavio da je “njegov cilj da nitko ne dobije ništa besplatno”. Ipak, Stanković je u ovom slučaju dobila više medijske pažnje no ikada, pa je upitno koliko je i je li cancel culture kao pokret učinkovit. Tintor smatra da je uzrok kontraefekta činjenica da pratitelji vole dinamičan narativ i stvaranje priča koje će pratiti.

“Kad je pažnja odjednom skrenuta na pojedinca, on će uvijek u trenutku doživjeti popularnost kod publike koja potencijalno dosad na njega nije ni obraćala pozornost”, tvrdi Tintor.

Unatoč bojkotu, nisu ostali bez platforme

U Sjedinjenim Američkim Državama fenomen je odavno zaživio, a najpoznatiji primjer je pokret #MuteRKelly, koji se zalaže za otkazivanje koncerata i glazbe koje se prenose na platformama američkog pjevača R. Kellyja, optuženika za seksualno zlostavljanje. Slično se događa i među influencerima, a posebno u Youtube zajednici, gdje je najzvučniji primjer internetski bojkot kreatora Shanea Dawsona zbog rasističkih komentara. Ipak, unatoč medijskoj hajci, masovnom gubitku pratitelja, pa čak i pravnim posljedicama, Dawson i Kelly nisu ostali bez platforme od koje zarađuju, a o njima se nije prestalo izvještavati.