Foto: Kristina Uremović/Global

Šablona zapošljavanja je jasna: oglasi se natječaj za posao u Splitu, ali u Jutarnjem ili Večernjem listu, koje u Splitu malo tko čita, prođe rok, dobije ga onaj tko ga treba dobiti, tj. dobije dojavu da je oglašen natječaj, brzo se skupe dokumenti i ta osoba ulazi u sustav. Dok se ti snađeš, on je već unutra, kaže Boris Cvijović, koji na Hrvatskim željeznicama radi već 32 godine.

Javni državni sektor traži sve više zaposlenih, a prema Ministarstvu uprave, u prvoj polovini ove godine broj zaposlenih u njemu povećao se za 680, a troškovi zaposlenih u javnom sektoru porasli su za 744 milijuna kuna.

Za posao se plaćalo

Natječaji se sve češće oglašavaju vrlo kratko, radna mjesta kao da se izmišljaju, na njih odlazi sve više novca iz proračuna, a nigdje nitko ne daje jasnu računicu treba li nam zaista toliko ljudi zaposlenih u državnim službama. I u konačnici, čime će se oni plaćati kad državu sve više napuštaju oni koji proračun zaista pune?!

Cvijović se u Hrvatskim željeznicama zaposlio odmah nakon polaganja stručnog ispita za to zvanje, ali kaže kako je tada bilo malo mogućnosti za zaposlenje kod privatnika.

“U to je vrijeme sve bilo državno, malo je ljudi bilo kod privatnika, a ugovori su se davali na neodređeno”, ističe. Priznaje da je i njegova tvrtka natječaje za posao objavljivala u glasilima koje gotovo nitko ne čita, a dodaje da ima spoznaje da se za poslove u državnom sektoru čak i plaćalo.

“Jako perfidan način na koji se ulazi u sustav, a znam iz nekih izvora, ne mogu reći sada točno, ali ljudi su plaćali da bi uopće ušli u javnu tvrtku. To je bilo atraktivno za poludjeti, visoke plaće i budućnost”, dijeli svoje spoznaje Cvijović.

‘Državne tvrtke imaju svoje uhljebe – dužnike i oni na izborima glasaju za onoga tko im je dao posao’, kaže Cvijović iz HŽ-a

Školovana osoba danas pristaje i na mnogo lošije radno mjesto od onog za koje je sposobna samo da uđe u javnu tvrtku i tijekom godina, kaže, dobije bolje radno mjesto ako je ona ili njezina veza dovoljno strpljiva.

Ulazak u sustav tako opisuje i Ivan Šolić, 26-godišnjak koji je primljen na sezonsko radno mjesto u općini.

“Čuo sam da traže ljude pa sam predao svoje dokumente i bio zaposlen na šest mjeseci. Naravno, dolazilo se tu preko veze, ali znalo se da svi idemo za šest mjeseci jer na ta mjesta iduće godine dolaze drugi”, kaže Šolić.

Foto: Kristina Uremović/Global

Općina je za njihovo kratko zapošljavanje dobivala poticaj od države, zbog čega se primalo dosta ljudi i zbog čega su se radnici na istom mjestu često mijenjali.

Premalo uspješnih tvrtki

Sociologinja Jamina Božić pesimistično kaže da su mladima danas, pojednostavljeno rečeno, jedine opcije – zaposlenje u državnom sektoru ili iseljavanje.

“Uspješnih privatnih tvrtki, koje zaposlenicima nude dobre mogućnosti zapošljavanja i razvoj karijere, premalo je. Postoji i mogućnost pokretanja vlastite tvrtke, što je prilično zahtjevno, pogotovo za one koji završe društveno-znanstvene fakultete jer su njihova znanja na tržištu slabije unovčiva”, pojašnjava.

680
ljudi zaposleno je u javnom sektoru u prvoj polovini godine. Državna uprava raste dok se deseci tisuća ljudi iseljavaju

Hrvatska sociologija, kaže Božić, sve više proučava tzv. ortački kapitalizam, kojim se već godinama, među ostalim, bavi i sociologinja Jasminka Lažnjak.

“Hrvatsko tržište rada već dulje karakterizira podijeljenost između sigurnog zaposlenja (reguliranog kolektivnim ugovorima) koje je vezano uz, primarno, zaposlenje u javnim i državnim institucijama, i zaposlenja na ostatku tržišta rada koje u daleko većoj mjeri karakterizira nestalni, privremeni, nesiguran posao”, kaže Lažnjak.

Dodaje da rezultati različitih anketa o razlozima odlaska pokazuju kako iz Hrvatske odlaze i oni koji imaju posao, ali su nezadovoljni niskim prihodima, uvjetima rada, nepotizmom, klijentelizmom i korupcijom.

Kako kaže, taj sektor vapi za sposobnim i obrazovanim kadrom koji ima znanja i voljan je učiti kako bi se zadovoljile potrebe učinkovite javne uprave.

Politička mašinerija

Problem nije u zapošljavanju novih i sposobnih, nego u nemogućnosti i nepostojanju mehanizama i volje kojima bi se nesposobne i neambiciozne uklonilo s radnih mjesta.

“Zbog nepotizma, korupcije i zapošljavanja preko veze plaćamo vanjske suradnike”, upozorava Lažnjak i kaže da bez velikog pritiska na izvršnu vlast nema reforme javne uprave, koja nam je prijeko potrebna.

Prema Božić, od pitanja otvorenosti tržišta važnije je pitanje društvenih institucija. Tržište je nužno ‘uronjeno’ u širi društveni okvir u kojemu institucije igraju važnu ulogu.

“Nažalost, u nas institucije često ne funkcioniraju, ili funkcioniraju samo na papiru, a u stvarnosti više služe mrežama parcijalnih interesa, ili kako bi Merton rekao, ‘političkoj mašineriji’, nego općem dobru”, kaže Božić, s kojom se slaže i Cvijović.

“Državne tvrtke imaju svoje uhljebe – dužnike i oni jednostavno na izborima moraju glasati za onoga tko im je dao posao. Politika je u Hrvatskoj biznis”, zaključuje Cvijović.