Udruga Cerebralne paralize Istarske županije (UCPIŽ) ponovo je pokazala koliko pozitivnih stvari može učiniti grupa složnih mladih ljudi. Volonteri udruge tako su i ovoga ljeta uveselili mnoge članove ljetnim kampom održanim u Medulinu pokraj Pule.

Kamp je trajao pet kreativnih dana, a manifestacija je završena izložbom radova članova udruge. Cerebralna paraliza mnogim je ljudima nepoznanica. Sažaljenje drugih česta je popratna pojava, no upravo kroz ovakve manifestacije dokazuje se činjenica da hendikep može biti granica samo u glavi. Već s osam godina počeo je to shvaćati Karlo Stipić, student Učiteljskog fakulteta u Zagrebu koji je ove godine bio glavni volonter kampa. S nama je podijelio svoje početke volontiranja.

“Mislim da, kad si u osmom razredu i dođeš volontirati, uopće ne razmišljaš previše o cerebralnoj paralizi i dijagnozama. Iskustvo s djecom koja su drukčija učini te hrabrijim i sposobnijim za ulazak u neke životne situacije u koje prije ne bi imao hrabrosti ući”, ističe Stipić. Dodaje kako u početku nije bilo lako uopće priči osobi s invaliditetom.

“Sjećam se smiješne situacije gdje mi volonteri nismo znali kako bi reagirali kada bi nam dijete pružilo ruku. Imali smo strah kako tu ruku uhvatiti, kako pristupiti osobi. Na kraju shvatiš da je to osoba kao i svaka druga. To iskustvo te definitivno izgradi kao ličnost”, objašnjava Stipić.

Volonterom se može postati i bez nekog specifičnog predznanja o cerebralnoj paralizi. Stipić objašnjava da se o tome uči spontano i kroz interakciju.

“Shvatili smo kamp kao druženje s našim vršnjacima koje smo vrlo brzo prestali promatrati kroz prizmu invaliditeta…”

“Mi volonteri u početku uopće nismo imali pojma o dijagnozi, kao ni nekim vježbama kojima bismo mogli poboljšati situaciju. To nam na kraju krajeva nije bio ni cilj. Nama je kao volonterima bilo važno da se družimo između sebe i da nama bude zabavno. Ono što je nama bilo zabavno samo smo pokušali približiti članovima udruge. Tako je zadovoljstvo bilo obostrano”, ističe.

Ako je volonterima zabavno, zabavno je i korisnicima. Upravo ta misao održala je ovaj kamp već deset godina.

“Mi smo kao volonteri bili kreatori programa. Bili smo prepušteni našoj mašti i kreativnosti. Mislim da upravo u tome leži ključ. Shvatili smo kamp kao druženje s našim vršnjacima koje smo vrlo brzo prestali promatrati kroz prizmu invaliditeta. Tada smo ih počeli upoznavati kao osobe”, dodaje Stipić.

Kamp je tako bio prožet raznovrsnim gostima i događajima. Članovi udruge mogli su se upoznati s tehnikama tetoviranja zahvaljujući Ireni Pejić iz zagrebačkog tatoo studija Godina zmaja. Osim toga, družili su se i s terapijskim psom, uz kojeg su neki i razbili svoj prijašnji strah od pasa.

Hendikep se kroz ovaj članak spominjao vrlo malo, baš zato što već godinama UCPIŽ svojim projektima čini čuda zbog kojih o njemu nitko ne stigne ni razmišljati.