Vrijeme svjetskog prvenstva 2018. u Londonu, Foto: Dorotea Pajić

Prema procjenama hrvatskih zajednica u prekomorskim i europskim državama, broj hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka koji žive izvan Hrvatske prekoračio je brojku od tri milijuna ljudi. U posljednjih nekoliko godina također je poznato da je Hrvatska zemlja iseljavanja, što zbog ekonomskih, što zbog političkih razloga.

Nakon devedesetih godina 20. stoljeća popularne zemlje useljavanja postale su države Sjeverne i Južne Amerike te zapadne Europe. Broj Hrvata koji se odlučio vratiti u domovinu prilično je mali. Život pod hrvatskim imenom i prezimenom ponekad je izazov, no nikada sramota, ističu mladi Hrvati.

‘Život u Hrvatskoj ne pripada 21. stoljeću’

Hrvatska dijaspora u Sjedinjenim Američkim Državama jedna je od najbrojnijih u svijetu pa su tako brojne hrvatske zajednice osnovane u velikim gradovima poput Chicaga, Detroita, New Jerseya i New Yorka. Bojana Starčević (20) od malih je nogu slušala priče o domovini svoje majke i kakav je njezin život tamo bio. Cijeli svoj život provela je u New Jerseyu, a sada studira u New Yorku.

“Imam i hrvatsko i američko državljanstvo, a većina Amerikanaca smatra da je moje ime neobično i interesantno kada me upoznaju. Jako sam vezana za moje hrvatske korijene, ali znam da živim život drukčiji od mnoštva Hrvata. Na primjer, odgojena sam pod hrvatskim krovom, ali školovana po američkim sistemu. Ovdje nemam hrvatskih prijatelja, međutim moji američki prijatelji bi vam mogli reći da gotovo uvijek uspoređujem kako su neke stvari puno bolje i ljepše u Hrvatskoj. Amerikanci misle da imaju lijepe plaže, ali nikada nisu vidjeli našu obalu. Također, sramota je koliko Amerikanaca ne zna naći Hrvatsku na karti”, govori nam Bojana. 

Hrvatsku posjećuje jednom godišnje, a kao najveću razliku SAD-a i Hrvatske ističe slobodu.

“U Hrvatskoj je uvijek manje straha kad se igramo vani nego što je kod kuće u Americi. Isto tako, čini mi se da više ljudi uživaju vani u životu s prijateljima i obitelji u Hrvatskoj. U Americi rijetko vidim da ljudi mogu izaći na kavu iza posla ili slično. Nedostaje mi to kad nisam u Hrvatskoj”, prisjeća se Bojana. Na Manhattanu postoji hrvatska zajednica, a u popularnoj multikulturalnoj četvrti Astoria može se naći naša hrana, pa tako dosta Hrvata koji žive tamo ipak njeguje većinu hrvatskih običaja.

Multinacionalnost kao prednost

Novom obećanom zemljom Hrvata postala je i Kanada. Druga najveća zemlja svijeta, zemlja vrlo visokih standarda te zemlja imigranata postala je čvrsto i sigurno utočište brojnih hrvatskih obitelji koje su tamo odrastale generacijama. Maria Bevanda (17) i Lucija Korošec (20) jedne su od Hrvata koje žive u gradu Edmontonu, kanadskoj pokrajini Alberta. Taj grad broji oko 200.000 Hrvata, gdje djeluje nekoliko hrvatskih zajednica, kao i hrvatska katolička crkva. Prednost Kanade u odnosu na Hrvatsku obje vide u multinacionalnosti pa se tamo ne osjećaju kao stranci.

Hrvatski nogometni klub u Kanadi, Foto: Maria Bevanda

“Imamo sreću živjeti u multinacionalnoj državi, koja je bar šest stoljeća mlađa od Hrvatske i nitko se ne obazire ako u restoranima, trgovinama ili parkovima čuju strani jezik. Ljudi su ovdje izrazito ljubazni i nitko nikada nije uzrujan, ljut ili nekulturan. Iako ih je puno čulo za Dubrovnik, mislim da ne znaju zapravo gdje da lociraju Hrvatsku pa uvijek misle da pričamo ruski. Međutim, Kanađani generalno podržavaju njegovanje materinjeg jezika pa tako i mi kod kuće pričamo isključivo hrvatski”, sugerira Lucija. 

Velika razvijenost u odnosu na Hrvatsku vidi se i u ekonomiji. 

“Ekonomija je ono što privlači narod u ovoj zemlji. Što se tiče obrazovanja s druge strane, svakome tko je voljan učiti je to omogućeno jer država pomaže svima koji se bore da se završe svoje školovanje, a poslije toga većina njih lako nalazi posao u struci koju su završili”, nadovezuje se Maria. Jedna od njezinih najvećih želja je povratak u Hrvatsku. Rođena je u Kanadi gdje živi i danas, no četiri godine je provela u Hrvatskoj. Kaže, tamo su njezini korijeni.

“Ima puno hrvatskih zajednica gdje se svi skupljamo i kad smo svi zajedno imam osjećaj kao da sam u Hrvatskoj, ali opet je drukčiji osjećaj kad dođeš u svoju zemlju i čuješ svoj jezik. Teško je to objasniti nekome tko nije iskusio tuđinu”, govori Maria. Hrvatski običaji poštuju se u obje obitelji, a trude se i održavati odnose s prijateljima i rodbinom u Hrvatskoj iako vremenska razlika iznosi osam sati. Hrvatsko državljanstvo im predstavlja ponos, ali ga uoči izbora neki krivo iskorištavaju.

Hrvatska katolička crkva u Kanadi, Foto: Maria Bevanda

“Ja sam Hrvatica rođenjem i nitko mi to ne može oduzeti. Svoj glas imamo pravo iznijeti u Hrvatskoj Ambasadi ovdje u Kanadi. Volim i poštujem svoju zemlju i uvijek joj se rado vraćam, ali smatram da s obzirom na to da ja tamo ne živim, nemam prava odlučivati o životnim situacijama mojih Hrvata”, ističe Lucija. 

‘U Njemačkoj se živi da radiš, a u Hrvatskoj se radi da živiš’

Zemlje zapadne Europe u kojima se danas nalazi najviše Hrvata zasigurno su zemlje njemačkog govornog područja. Broj iseljenih obitelji s djecom raste svaki dan, a o povratku, kažu, ne razmišljaju. U Njemačkoj danas živi gotovo pola milijuna Hrvata, a način života ne može se uspoređivati s hrvatskim. Zajedno s Austrijom i Švicarskom, Njemačka je najaktualnije odredište Hrvata koji tragaju za boljom, stabilnijom i sigurnijom budućnosti.

Lucijana Mihalinec (19) cijeli je svoj život provela u Njemačkoj, a o Hrvatskoj je najviše naučila od djeda te njegovih priča o ratu. Kod kuće u Frankfurtu miješaju hrvatski i njemački jezik, a kako kaže, možda 40 posto od njezinih prijatelja su Hrvati ili dolaze s Balkana.

“Imam i hrvatsko i njemačko državljanstvo, ali ponekad se u Njemačkoj više osjećam kao Hrvatica, a u Hrvatskoj kao Njemica. Ljudi u Hrvatskoj puno su opušteniji nego u Njemačkoj jer ovdje se živi da radiš, a u Hrvatskoj se radi da živiš, svi Hrvati u Njemačkoj to mogu potvrditi”, govori Lucijana. Bila je ponosna pri ulasku Hrvatske u Europsku uniju, ali ipak najponosnija za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva 2018. godine.

“Te 2018. smo pokazali da jedna tako mala zemlja može postići nešto veliko”, nadovezuje se Gabriela Valjan-Bodul (19), koja se u Njemačku preselila za vrijeme osnovne škole.

“Postoje sitnice zbog kojih se osjećam drukčije, a to je na primjer moje prezime ili neke hrvatske osobine koje mi Hrvati posjedujemo, ali ovdje se lako prilagoditi. Želju za povratkom u Hrvatsku nemam, jer sam nažalost vidjela da u zemlji u kojoj sada živim mogu, a i već sam postigla ono što u Hrvatskoj nikad ne bih mogla. Biti Hrvaticom je prekrasno, ali ovakav način života ne bih mijenjala”, govori Gabriela.

Odrastanje pod hrvatskim imenom i prezimenom u Austriji Manuela Grgić (21) smatrala je izazovom još od rođenja.

“Odrasla sam među našim ljudima, ali svi moji prijatelji su bili Austrijanci. Kao dijete sam u školi izbjegavala pitanje o prezimenu, jer bez tog pitanja nitko ne bi pomislio da sam Hrvatica. Ne sramim se toga, ali gdje si rođen takav si. Ja sam u potpunosti primila austrijski mentalitet, zato ni ne znam drukčije razmišljati”, objašnjava Manuela. Kod kuće pričaju hrvatskim jezikom, a život mladih ljudi je u Austriji puno bolji nego u Hrvatskoj jer Austrija ulaže u mlade i gleda prema naprijed.

“Danas nemam problem reći odakle su mi korijeni, a i ta razlika sve se manje primijeti. Međutim, ja sam rođena u Austriji i to je moja država, a kad idem u Hrvatsku osjećam se kao da idem u inozemstvo”, ukazuje Manuela.

Jedini problem je slovkati prezime

Život Hrvata uvelike se promijenio i u glavnom gradu Velike Britanije. Tamo je Hrvata nešto manje pa je i broj hrvatskih zajednica minimalan. Dorotea Pajić (21) kaže da joj jedini problem života u Londonu slovkanje imena i prezimena.

“Najveća razlika između Engleske i Hrvatske je u strukturi društva i općenito države. Ovdje ako želiš raditi, imat ćeš posao. Možeš ga promijeniti kad god poželiš i nikad nije kasno za promjenu. Kažu da je najbitnije da su ljudi sretni i zadovoljni”, govori Dorotea. Želju za povratkom u svoj Slavonski Brod nema, jer je ovdje njezin život, njezina obitelj i prijatelji.

“Kada smo pobijedili Engleze u nogometu, nitko nije bio sretniji od nas. U našoj se kući uvijek priča hrvatski bez obzira gdje živimo. Imamo hrvatsko državljanstvo i nećemo ga mijenjati, no dokle god znaš tko si, što si i odakle si, nikakav papir to ne može promijeniti”, zaključuje Dorotea.