Foto: Pixabay

Zbog prijašnjih negativnih iskustava s novinarima, straha za sigurnost i straha od negativnih reakcija javnosti, teško je doći do izbjeglica koje žele podijeliti svoje priče s hrvatskim medijima. Dok se u javnosti govori o mogućem migrantskom valu iz Afganistana, naprosto je nemoguće doći do ljudi koji su naselili Hrvatsku nakon bijega iz Sirije ili Irana i iz prve ruke doznati kako im je tekao proces integracije. Većina izbjeglica samo želi živjeti normalnim životom u Hrvatskoj, ali problem stvara nehumana hrvatska politika, ističe Lucija Mulalić iz Centra za mirovne studije (CMS). Osim policijskog nasilja na granicama, veliki problem predstavljaju diskriminacija i govor mržnje, a to se posebno odnosi na žene.

“To se događa pogotovo ako je njihova religija vidljiva, poput toga da nose hijab i to je jedna od najčešćih prepreka s kojima čujemo da se suočavaju”, ispričala je Mulalić.

Strukturalne barijere

Postoje programi koji procesom integracije žena izbjeglica nastoje osnažiti žene i podići njihovu samosvijest o tome da su ravnopravne članice društva, napomenula je Martina Prokl Predragović, suradnica za komunikaciju i zagovaranje iz Isusovačke službe za izbjeglice (JRS). Takvi programi ne doprinose samo osnaživanju žena izbjeglica, već i same lokalne zajednice, od radnog okruženja pa sve do kafića i kvartova u kojima žive.

Radi što boljeg prihvaćanja izbjeglica u zajednicu u kojoj žive, Mulalić je naglasila da je potrebno da Hrvatska poštuje vlastite zakone, zakone Europske unije i međunarodne konvencije te da mora omogućiti pristup sustavu azila ljudima koji se nalaze na granicama.

Solidarnost Hrvatske očituje se u susjedima i običnim građanima

“Hrvatska se, uz svoju integracijsku praksu, mora ozbiljno pozabaviti problematikom diskriminacije, govorom i zločinima iz mržnje, koji su nedovoljno dokumentirani unutar sustava, što daje privid toga da ne postoje”, kazala je Mulalić.

Takva diskriminacija je veoma slojevita, a Mulalić napominje da ona pogađa žene zato što su žene, ali i jer su migrantkinje, druge nacionalnosti ili religije te druge boje kože. Jedna od pozitivnih strana u cijeloj priči su građani koji svojom solidarnošću i volontiranjem pružaju podršku i jedna su od prvih spona povezivanja izbjeglica s njihovim lokalnim sredinama, rekla je Mulalić.

Solidarnost Hrvatske očituje se u susjedima i običnim građanima koji doniraju, koji se druže sa svojim novima susjedima te u gradovima gdje se lokalne institucije angažiraju i van svojim ovlasti”, istaknula je Mulalić.

Više od 20 puta vraćana u BiH

Koliko je težak put žena izbjeglica zna Titi Khati koja je u razgovoru s Prokl Predragović ispričala svoju priču o životu u Iranu gdje, rekla je, žena postoji da bi služila muškarcu. Titi danas živi u Hrvatskoj, no u njezinoj je državi ženama zabranjeno napuštanje zemlje i odlazak u inozemstvo. Žena uopće ne može dobiti putovnicu bez dozvole oca ili muža, a ako je, poput nje, razvedena, za nju u iranskom društvu nema mjesta.

“Razvedena žena praktički nema pravo postojati. Ne postoji mjesto na kojem bi ona mogla živjeti, ne žele ju prihvatiti niti druge žene, jer ju i one doživljavaju kao sramotu i prijetnju”, kazala je Titi koja je udana s 12 godina protiv svoje volje. Kako bi uklonila sram sa svoje obitelji, Titi se morala ponovno udati, a nakon udaje, muž ju je tretirao kao sluškinju te je shvatila da je jedini izlaz iz te situacije da se pokuša rastati i pobjeći, što je i učinila.

Za razvedenu ženu u iranskom društvu nema mjesta

Tijekom svog života u Iranu, Titi se i obrazovala, što je još jedan od razloga zašto nije bila prihvaćena u društvu. Nakon teškog puta i dolaska u Hrvatsku, Titi, i njezino dvoje djece, sakrili su mještani Karlovačke županiji, a prije je toga bila vraćana u Bosnu i Hercegovinu 22 puta. Mještani Karlovačke županije zatim su pozvali novinare koji su s njom otišli u policijsku postaju gdje je objasnila policijskim službenicima da traži azil.

Danas, nakon što se izborila za prava svoje djece i sebe, Titi želi postati novinarka i biti glas svih žena i djevojčica koje pate u Iranu. Također, istaknula je da joj nije važan niti strah od policije niti negativan utjecaj do kojega može doći kod njezinog postupka dobivanja međunarodne zaštite jer govori o svojoj priči javno.

“Važno mi je da, osim svoje djece, uspijem spasiti barem još jedno dijete. Jer sve što učinimo samo jednom djetetu, u Iranu, u Hrvatskoj, u Americi ili bilo gdje drugdje na svijetu – na kraju će se to sve vratiti nama”, kazala je Titi.

Sustav je spor, trom i loše koordiniran

Martina Prokl Predragović, suradnica za komunikaciju i zagovaranje iz Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) rekla je da svakodnevno dobivaju upite građana koji se žele uključiti u programe podrške i pomoći osobama u procesu integracije u Hrvatskoj.

Sam sustav integracije napredovao je i poboljšao se te. Prema zakonu, osobama s odobrenom međunarodnom zaštitom u Hrvatskoj pripadaju prava koja su poticajna i uključiva. No, u praksi još uvijek dolazi do problema kada je u pitanju pristup tim pravima. Isto tako, sam sustav je loše koordiniran, a nadležne institucije trome, upozorila je.

“Još uvijek svjedočimo i nedostatnom broju kvalitetnih tečajeva hrvatskog jezika, koji bi trebali biti nulti korak integracije, nakon koje slijedi integracija na tržište rada”, ispričala je Prokl Predragović.

Uz to, veliki problem se javlja jer još uvijek većina građana ne razmišlja o potrebama i pravima izbjeglica, niti su na bilo koji način involvirani u te teme.

“Čini se da su ipak najglasniji oni koji smatraju da nije naša dužnost pružiti podršku, primiti izbjeglice i uključiti ih u svoju svakodnevicu kao ravnopravne sudionike našeg društva”, navela je suradnica za komunikaciju i zagovaranje iz JRS-a.

Također, Prokl Predragović je napomenula da su takvi komentari često plasirani kroz populistički diskurs, koji nerijetko graniči s govorom mržnje i netrpeljivošću, a koji se može čuti ne samo od anonimnih komentatora na društvenim mrežama, već i od javnih osoba koje dobivaju popriličan medijski prostor i imaju svoju publiku.