Foto: Paula Hađur/Global

Proteklog utorka zavirili smo u Gradsku knjižnicu Staglišće i proveli sat vremena u Indiji i Nepalu. Ali ne u Indiji i Nepalu današnjeg doba, već u onima iz 1987. godine, a naš je  vodič bio dugogodišnji, a sad umirovljeni novinar i urednik Zlatko Herljević. “Magija reportaže: Putopisne sličice iz Nepala i Indije” Herljevićeva je prezentacija u kojoj u 300 fotografija opisuje zvukove, mirise i prizore dalekih zemalja u kojima je boravio sam, i to puna 72 dana. Ova prezentacija već se prikazivala na prošlogodišnjem Fra Ma Fu festivalu u Fažani, a njome je htio naglasiti važnost reportaža koje, po njegovu mišljenju, u današnjem svijetu društvenih mreža sve više i više izumiru.

Priče malih ljudi

“Namjera ove prezentacije je da se vratimo nekim korijenima novinarstva i reportažama koje su danas, u doba društvenih mreža, nažalost zamrle”, objasnio je Herljević koji je desetljećima radio u Vjesniku i Večernjem listu, za koje kaže da su izrazito poticali mlade novinare i brinuli o njihovu novinarskom obrazovanju pa je, kao novinar vanjske politike, uspio progurati ideju u redakciji da ode na ovo putovanje s većinom pokrivenih troškova. Na putovanje je krenuo 25. rujna 1987. s planinarskom ekspedicijom koja se te godine popela na nepalski vrh Ngozumbakang, a u Zagreb se vratio 5. prosinca.

”Miris Indije osjetite odmah nakon što izađete iz aviona – taj miris i dalje nosim u sebi”, rekao je Herljević i započeo tim riječima svoje putovanje u prošlost.

Ubojstvo Indire Gandhi nakon obračuna s ekstremnim Sikhima i intervencija indijske vojske na Sri Lanki bile su samo neke od potresnih vijesti o kojima je Herljević izravno izvještavao ta dva mjeseca s terena

Intervencija indijske vojske na Sri Lanki bila je samo jedna od potresnih vijesti o kojima je izravno izvještavao ta dva mjeseca s terena, ali kako je i on sam rekao, u njegovim fotografijama vidljivo je da je bio prvenstveno fokusiran na one ‘male ljude’ koji zapravo čine Indiju i Nepal.

Zašto svakodnevni ljudi? Kako je on rekao, zato što se slika tih zemalja u tadašnjoj Jugoslaviji temeljila na predrasudama koje je on htio razbiti. Jedna je bila slika koju je stvorio putopisac Željko Malnar, a koja je Indiji davala dozu mističnoga, a druga je bila ona Drage Plečka, koja je Indiju prikazivala kroz njen duhovni svijet. Obje su, objasnio je Herljević, na kraju rezultirale potpuno drukčijom slikom od one kakva je ona u stvari bila u to vrijeme – a to je bila slika naroda koji živi i spava na ulici, bori se za preživljavanje, no svejedno živi sretno i zadovoljno s onim što ima.

‘Ili pola dolara ili plivaj!’

U jednom dijelu prezentacije književnica Snježana Babić Višnjić pročitala je ulomak iz jedne od njegovih brojnih reportaža koje su objavljene u Večernjem listu – “Umrijeti u ‘sretnoj’ dolini”.

“‘Kašmir, ah, Kašmir!’, zavapio je sa susjednog sjedala Ahmad, pričljivi trgovac solju, kada su se kroz prozorčić aviona nazreli bijeli vrhunci ‘krova svijeta’. Otužno sivilo sparušene zemlje na koju mjesecima nije pala kap kiše smijenjuju žitna polja ispresijecana potocima, plantaže jabuka i šume divovskih jablanova. U samom kutu prostrane doline na tisuče limenih krovova bliješti na suncu. ‘Shikara, Shikara’, uzvikuju veslači čamaca nalik venecijanskim gondolama.  ‘Pola dolara za stotinjak metara veslanja’, upuštam se hrabro u cjenkanje. Šef je neumoljiv – ili pola dolara ili plivajte do Shalline kuće”, glasio je ulomak iz reportaže.

Ljudi koji su za pola dolara spremni očistiti uši, obitelji koje svakodnevno spavaju na cesti, rafting na himalajskoj rijeci Trisuli i crijevna viroza iz jedinog bečkog restorana u Indiji – sve su to priče, poput ove, koje je Herljević na vrlo poučan način, uz dozu humora, prikazao u ovoj prezentaciji kroz 300 živopisnih slika.