Foto: Goran Balde/Global

Nakon snažnog potresa koji je pogodio Sisačko-moslavačku županiju potkraj prosinca, osjećaj bespomoćnosti i stalno iščekivanje kada će tlo ponovno podrhtavati svakodnevno prate stanovnike tog područja. Kada je potrebna pomoć i kada vrijedni volonteri tjednima pomažu, teško je razmišljati o virusu.

Da ljudima na Banovini nije lako, potvrdile su studentice Ivona Vidović i Monika Bončina, stanovnice Petrinje.

“Od prvog dana potresa miješaju mi se osjećaji. Strah, stres, zahvalnost, briga, sreća i golema tuga”, rekla je Monika. Stručnu pomoć nije potražila, ali ne zato što joj nije potrebna nego zato što nema vremena.

Otpuštanje emocija

“Rješavam probleme tako što otpuštam emocije, ne skupljam ih u sebi. Kad mi se plače, sjednem i plačem, no pokušavam mozak što više zabaviti. Radim, volontiram, pokušavam sustići sve fakultetske obveze”, opisala je Monika. Dodala je da su ljudi vjerojatno još u stanju prvotnog šoka, što od tragedije, što od velike humanitarne pomoći koja se svaki dan dostavlja na područje županije.

“Polako se navikavamo, no to da se cijela Hrvatska pa i Europa digla na noge zbog nas, ulijeva osjećaj pozitive i nade da će naposljetku sve ipak biti dobro“, zaključila je. Baš kao i Monika, ni Ivona nije potražila stručnu pomoć, unatoč jakim emocijama vezanima uz Petrinju, iz koje je nekoliko dana nakon potresa i otišla.

“Jedine emocije koje sam osjetila bile su stres i panika. Privukla sam kauč vanjskim vratima i sjedila na rubu kauča, a u ostatak kuće odlazila u panici kada bih trebala osnovne stvari”, prisjetila se Ivona. Mjesec dana nakon potresa, još joj se emocije sliježu. Trebat će još mnogo da se ljudi u Sisačko-moslavačkoj županiji vrate na staro, da se smire i nastave normalno živjeti, Ivonin je zaključak.

‘Rješavam probleme tako što otpuštam emocije, ne skupljam ih u sebi’, rekla je studentica Monika

Neizvjesnost je konstanta koja prati stanovnike Banovine od tog 29. prosinca, a kronično nespavanje dodatno pogoršava ionako teško stanje. Psiholog Armin Hadžić, voditelj Savjetovališta za djecu, adolescente i obitelj, koje djeluje pri Pučkom otvorenom učilištu Hrvatski dom u Petrinji, kazao je da je još od ožujka 2020. godine, kada se pandemija ozbiljno počela razbuktavati u svijetu, znatno pojačan rad na telefonskom savjetovanju. Nakon potresa, posao se intenzivirao.

“Dežurni telefon funkcionira od 0 do 24 sata. Primio sam i poziv oko jedan i pol poslije ponoći, tako da taj telefon ne prestaje zvoniti”, rekao je psiholog Hadžić.

Drago mu je što se uspjela ukloniti stigma s pružanja psihološke pomoći na potresom pogođenom području, čemu je sigurno pridonio i Crveni križ te društvo i udruge psihologa na županijskoj, ali i na državnoj razini. Hadžić je ustvrdio da se posttraumatski stresni poremećaj ne može razviti u tako kratkom roku.

Situaciju dočekali nespremni

“Osim što moraju biti ispunjeni dijagnostički kriteriji, važan je i broj i vrijeme javljanja traumatskog događaja”, poručio je Hadžić.

Ipak, problemi postoje, a pojasnio je da oni ovise o dobi građana kojima je pomoć potrebna. Tako su, na primjer, djeca vrlo anksiozna, agresivna prema obitelji, ali i prema sebi. Kod adolescenata je vidljivo pojačavanje psiholoških tegoba koje su već prethodno bile razvijene. Veliki je problem i samoozljeđivanje, depresija, zabrinutost i anksioznost. Kazao je da mladi nisu dočekali spremni, a mentalno zdravlje poljuljao je i koronavirus.

“Dio mladosti i djetinjstva nije tekao uobičajeno, normalno. Mladi su već načeti dočekali to stanje tako da je reakcija bila jača, žešća’, pojasnio je Hadžić.

Foto: MARKO PRPIC/PIXSELL