Foto: DARIO TOPIĆ

Privremeni prihvatni centar Lipa pored Bihaća dom je mnogih migranata koji prolaze kroz Bosnu i Hercegovinu u nadi da će doći do država u koje žele otići. Iako nemaju dokumente, migranti pronalaze brojne načine kako prijeći granicu, a jedan od njih je i Pakistanac Faisal Mehar koji je u Lipu stigao prije četiri godine.

U ‘igru’ sam išao 40 puta i svaki put me uhvatila hrvatska policija i vratila ovamo. Najdalje što sam došao je granica sa Slovenijom od koje sam vidio samo uličnu rasvjetu”, rekao je Faisal koji je vrsni poznavatelj bošnjačkog jezika koji nije naučio na nekom tečaju, već kroz priču s Bošnjacima i sugrađanima Bihaća među kojima ima mnogo prijatelja.

Batine, krađe, šverc preko granice…

Prihvatni centar Lipa sagrađen je tijekom prošle godine te je i otvoren za vrijeme pandemije. Centar je sufinancirala Europska unija koja je osigurala 1,7 milijuna eura, a zamišljen je kao privremeno sklonište svim migrantima oko Bihaća koji su ranije lutali gustim šumama i nepreglednim livadama u nadi da će pronaći barem privremeno sklonište. Kapacitet samog centra varira, ovisno o broju migranata koje policija vrati u centar pa je tako u centru smješteno od 400 do 600 muškaraca. Djeca i žene su odvojeni te se nalaze u drugom prihvatnom centru u Borićima koji se nalazi u centru Bihaća.

Foto: DARIO TOPIĆ

Posjet prihvatnom centru Lipa organiziralo je Sveučilište u Dortmundu, u suradnji s Fakultetom političkih znanosti u Zagrebu, a u sklopu radionice “Europska migracijska politika u povećalu”. Radionicu je pohađalo četrnaest studenata novinarstva iz Njemačke te pet iz Hrvatske koji su, osim posjetu prihvatnom centru, kroz cijeli tjedan slušali brojna predavanja na temu migracija te tema koje su ih zanimale o medijskom sustavu u Hrvatskoj.

Brojni migranti noću svojevoljno napuštaju prihvatni centar te se upućuju u nepoznato ili kako oni to nazivaju – igru. To je naziv koji često koriste jer ne znaju što ih čeka, a naravno to je veliki rizik za njih jer prilikom odlaska u nepoznato ne znaju kuda ići i na kojim prostorima im prijeti opasnost. Bosna i Hercegovina je, kao i Hrvatska, država koja sadrži brojna minska polja još iz doba rata ’90-tih, tako da se migranti nesvjesno upućuju u takva polja.

Unatoč znakovima koji jasno govore da se na određenom području nalaze mine oni se ne obraćaju pažnju te i dalje prolaze kroz njih jer jednostavno ne znaju što piše na znaku te tako riskiraju svoje živote. Do sada nije zabilježen nijedan smrtni slučaj pogibije migranata od mina, ali migranti svakodnevno prolaze kroz opasne predjele šuma i bihaćkih gora što ponekad zna završiti kobno, ispričao je jedan od policajaca. Ali tragičnih slučajeva u pokušaju prelaska granice ipak je bilo. Naime, neki migranti pokušavaju prijeći granicu plivajući preko rijeke Une, a pojedinci se, nažalost, tako i utope.

Foto: DARIO TOPIĆ

“Mnogo puta smo čuli i vidjeli da su nam prijatelji dobili batine od strane hrvatske policije, a i vraćali su se s masnicama i ožiljcima. Osim batina također bi im uzeli sve što imaju i vratili ih nazad u Lipu”, ispričao je Faisal koji je u tijekom razgovora pozvao jednog svog prijatelja te pokazao ožiljke koje je nedavno zadobio od batinanja po glavi i prstima.

Kako se na internetu pojavila snimka hrvatskih policajaca koji su tukli migrante, batinanja su prestala i više nisu tako česta, ali prema riječima Faisala i dalje su prisutna. Osim fizičkog nasilja ostao je još jedan problem, a to je krađa. Istom Faisalovom prijatelju, koji je prije nekoliko dana bio udaran po glavi i rukama, ukraden je mobitel u vrijednosti od 150 eura. Osim krađa vrlo česta pojava je i trgovina ljudima to jest šverc preko granice, a kako kaže jedan od migranata cijena za prijalaz granice doseže i više od 100 eura po migrantu iako će većina tih migranata biti uhvaćena te vraćena u prihvatni centar.

Prihvatni centar kao mali gradić

Na prvi spomen prihvatnog centra očekuju se veliki šatori i ne tako velika površina, no Lipa je potpuno drugačija. Tako migranti iz različitih krajeva svijeta, od Afrike, Pakistana, Afganistana, pa čak i Kube imaju sve za privremeni smještaj koji im je potreban. Tako unutar centra imaju kuhinju u kojoj si mogu napraviti svoja tradicionalna jela, kupaonicu s tuševima, pa sve do terena za odbojku, tenis i kriket.

Foto: DOMAGOJ KOPRIVNJAK / GLOBAL

Prilikom prvog dolaska u centar migranti moraju provesti tjedan dana u karanteni za koju imaju posebne restrikcije. Nakon toga su slobodni za odlazak u bilo kojem trenutku kada žele. Van centra se nalaze male trgovine u kojima migranti sa svojim ID karticama mogu kupovati osnovne namirnice od hrane i vode pa sve do higijenskih potrepština. Ujedinjeni narodi pomažu migrantima opskrbljujući ih svaka dva tjedna s osnovnim potrepštinama za normalan život.

“Ne volim baš bosansku hranu, više volim ovu našu”, rekao je simpatični Abdullah koji se ne buni na prehranu u kampu, a kaže da si svakodnevno sami mogu pripremiti jelo koje oni žele.

Za red i mir u prihvatnom centru brinu se snage bosansko-hercegovačke policije koji su se na neki način i sprijateljili s migrantima, no govore kako ipak zna biti nereda.

Foto: DARIO TOPIĆ

“Prije nekoliko tjedana izbili su neredi između Pakistanaca i Afganistanaca. Jedan od Pakistanaca postavio je zastavu Pakistana na kontejner Afganistanaca i izbila je velika tuča. Jaki su oni pa tuče i nisu tako bezazlene sve dok mi ne dođemo, a onda ih pošaljemo van prihvatnog centra na ‘hlađenje’, naravno odvojene i vrate se za sat, dva pa sve bude u redu”, rekao je jedan od policajaca te nadodaje kako neredi nisu uobičajeni i da ih nema toliko puno. Više ima krađa, ali iako migranti znaju tko im je ukrao stvari neće otkriti ime kradljivca već ga samo nazovu ‘Alibaba’ te prepuste odgovornost policajcima da se bave istragom.

Život nakon Lipe

“Volio bih otići u Italiju i tamo otvoriti svoju brijačnicu jer one tamo rade po cijele dane, a i ja sam po struci frizer. Radio sam i kao fotograf na vjenčanjima, a znam raditi i u Photoshopu i informatički sam pismen, no ne znam čitati što mi puno ljudi zamjera”, rekao je Faisal koji osim odlaska u Italiju želi posjetiti i Zagreb te već radi planove i stvara kontakte kako bi jednom mogao popiti kavu s nekim od nas koji smo došli u Lipu.

Foto: DARIO TOPIĆ

U Lipi se nalaze brojni ljudi poput Faisala koji su ili visoko ili nešto malo manje obrazovani, ali imaju priliku naučiti što žele u samom centru. Doktori, odvjetnici, profesori pa čak i najobičniji radnici svima njima Lipa je privremeni dom sve dok ponovno ne odu u “igru” i nadaju se kako ih policija neće ponovno uhvatiti te kako će započeti život o kakvom sanjanju već duži niz godina.

Njemački novinari u domu hrvatskog novinarstva

Foto: DOMAGOJ KOPRIVNJAK / GLOBAL

U sklopu radionice studenti novinarstva iz Dortmunda imali su priliku posjetiti i popričati s predsjednikom Hrvatskog novinarskog društva Hrvojem Zovkom. Glavna tajnica HND-a, Ema Tarabochia pokazala je povijest hrvatskog novinarstva njemačkim studentima, a posebno im se dojmila Marija Jurić Zagorka, prva hrvatska novinarka. U blizini se našao i novinar Al Jazeere Marin Vešić koji je nešto uže vezan za temu migracija i migranata. Studentima je dao bližu sliku na koji način mediji izvještavaju o njima, ali i kako mediji na prostorima bivše Jugoslavije izvještavaju i o drugim relevantnim temama.

Posjet Hrvatskoj radioteleviziji

Foto: DOMAGOJ KOPRIVNJAK / GLOBAL

Studenti su posjetili i Hrvatsku radioteleviziju. Brojni hodnici činili su se kao labirint, ali kada bi stigli u bilo koji od studija svi su bili oduševljeni. Zanimljivu uvertiru u posjet dao je Jozo Ćurić, glavni urednik HRT-ove redakcije za Vanjsku politiku. Ćurić je studentima dodatno pojsnio kako se od iduće godine uvodi euro te uvijek prisutni ulazak u Schengen. Rat u Ukrajini također je bila jedna od tema razgovora kao i migracije koje se zbog njega događaju, no Ćurić je objasnio i položaj novinara u Hrvatskoj, ne samo danas već i nakon Drugog svjetskog rata. Studenti su s oduševljenjem obilazili zgradu HRT-a, a najviše im se dojmio novi virtualni studio središnjeg dnevnika HRT-a. “Ovako nešto još nisam vidio u Njemačkoj”, komentirao je Pascal, jedan od njemačkih studenata, ne zbog starosti već zbog modernosti novog studija u kojem se prenosi središnji HRT-ov dnevnik.