Foto: Pixabay

Od ruke vlastitih roditelja smrtno je stradala dvogodišnja djevojčica u Novoj Gradiški, čiji je slučaj od prije poznat socijalnoj službi. Točka. Tako je trebao glasiti izvještaj o ovoj tragičnoj smrti. Bez neopravdana senzacionalizma, clickbaita, bez iznošenja imena i prezimena žrtve, bez javnog linča nad roditeljima i socijalnim radnicima, a ponajprije – bez njezine fotografije. Tako bi izgledao etički ispravan novinarski tekst.

Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko istaknuo je da je dobar dio medija prekršio dio odredbi Kodeksa časti hrvatskih novinara načinom na koji su izvještavali o ovom slučaju.

“Objavljivanje fotografije djevojčice, kao i njezina punog imena i prezimena ispod je svake razine. Potpuno neetično“, istaknuo je.

Što je tu javni interes?

Naime, Kodeks je dobra polazišna točka pri izvještavanju o smrti jer jasno definira kako treba postupati u slučajevima ubojstava, smrtnih slučajeva i općenito nasilnih djela. Kodeks propisuje da se intima čovjeka u medijima štiti od neopravdana i senzacionalističkog izvještavanja, a to je posebno važno kada je riječ o djeci, ističe doc. dr. sc. Dunja Majstorović Jedovnicki. Pitanje svih pitanja jest – je li ovaj konkretan slučaj, o kojem su izvijestili gotovo svi hrvatski mediji iznimnog javnog interesa ili je javni interes krinka za nešto drugo?

‘Događaj nije bio nimalo manje tragičan dok nismo znali ime i prezime preminule djevojčice’, upozorava doc. dr. sc. Dunja Majstorović Jedovnicki

Ponekad može biti teško ustanoviti je li nešto u interesu javnosti kad je riječ o privatnim osobama zato što često pojedinačni slučajevi mogu upozoriti na šire društvene probleme, ističe Majstorović Jedovnicki. S druge strane, upozorava, svjedoci smo da se to obrazloženje i prečesto koristilo u medijima da bi se opravdalo objavljivanje fotografije ili identiteta, a da realnih posljedica nije bilo.

“Mogli bismo reći da bi bilo u interesu javnosti izvijestiti o ovako tragičnom događaju da bi se upozorilo na probleme koji treba rješavati, no događaj isto tako nije bio nimalo manje tragičan dok nismo znali ime i prezime preminule djevojčice”, upozorava Majstorović Jedovnicki. Dodaje da nije bilo etički opravdano otkriti identitet dvogodišnje djevojčice i da se to ne može opravdati interesom javnosti.

“Mediji su masovno prekršili odredbe Kodeksa sramotnim, neetičnim izvještavanjem. Utrka za klikovima ne može i ne smije biti opravdanje za ovakvo što”, tvrdi Zovko i ističe da je u ovom slučaju javni interes pisati o svim okolnostima koje su dovele do smrti djevojčice, ali bez ikakvog senzacionalizma ili hajke na socijalne radnike tako da ih se sve generalizira. Treba se, smatra Zovko, propitivati sustav socijalne skrbi i odgovornost nadležnih, “ali to se ne radi tako da svaki dan objavljujemo fotografije mrtve djevojčice, osmrtnice, pa i imena njezinih roditelja”.

Hrvoje Zovko FOTO: LUKA STANZL/PIXSELL

Na zakonsku regulativu upozorava pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević. Ističe da bi identitet djeteta koje je žrtva nasilja u pravilu trebao ostati prikriven u medijima, a Zakon o elektroničkim medijima izričito navodi zabranu objave informacije koja omogućuje otkrivanje identiteta djeteta u svim okolnostima u vezi s nasiljem. Stoga Vijeće za elektroničke medije u takvim slučajevima može odlučiti o izricanju sankcija nakladnicima.

“Odluka i odgovornost uvijek su na uredništvu”, kaže pravobraniteljica.

Mediji problem samo načeli

Slike djevojčice podijeljene su na gotovo svim portalima, a društvenim mrežama dijelile su se fotografije roditelja i pozivalo se na linč, a mnogima nije jasno zašto novinari “skrivaju” roditelje. Razlog je vrlo jednostavan – čim se razotkrio identitet djevojčice i roditelja, narušena je dobrobit ostale djece iz ove obitelji, upozorava Majstorović Jedovnicki. U Hrvatskoj se posljednjih godina smanjuje udio članaka u kojima se otkriva identitet djece žrtava objavljivanjem njihovih imena i prezimena, ali se u velikom se broju novinarskih tekstova identitet otkriva posredno objavom imena članova obitelji počinitelja djela, imena škole i slično.

“Mnogi od tih tekstova ostat će godinama dostupni na internetu”, napominje.

Osim što će na internetu ostati fotografija i identitet djevojčice, ostat će, kako kaže predsjednik HND-a, i hajka na socijalne radnike koje je javnost generalno okrivila za ono što se dogodilo u Novoj Gradiški. Socijalna pedagogica Ana Goršeta smatra da je potrebno riješiti problem nedostatka potrebnih alata i resursa na terenu. Iz iskustva napominje da ponekad uz sav napor i želju nema adekvatnog rješenja.

Helenca Pirnat Dragičević FOTO: PATRIK MACEK/PIXSELL

“Najveći problem s kojim se susrećemo je uvjerljivo prekapacitiranost sustava“, napominje. Stručnjaka za rad s ljudima ima premalo, a posao ljudi koji pružaju skrb djeci vrlo je intenzivan, sustavan te dugotrajan proces, a zahtjeva se individualni pristup svakom pojedincu. Upravo nedostatak vremena stručne podrške uvelike otežava postizanje ciljeva te održavanje i implementiranje raznih vještina, uvjerenja i naposljetku usvajanja novog životnog stila”, upozorava Goršeta. Dodaje da je problem i nedovoljna umreženost sustava koji pružaju usluge ljudima, što dodatno usporava protok informacija i u tom procesu glavni problem je gubitak vremena.

Upravo je to problem koji su mediji samo načeli, ali nauštrb tragično preminule djevojčice i njezinih braće i sestara. Njihov je identitet izložen, a samim time ugrožena dobrobit čim je u javnost izišla fotografija ne samo djevojčice već i njezine smrtovnice. Zovko postavlja pitanje – kako biste se osjećali da je u pitanju netko vaš?

‘Ako je pogled na njezine oči omogućio da sustav u budućnosti bolje zaštiti ostalu djecu, onda je vrijedilo’

Večernji list, Jutarnji list, 24 sata, Index.hr… Neki od čitanijih novina i portala u Hrvatskoj izvijestili su o tom slučaju. Svima smo im poslali upit o tome smatraju li da je njihov medij, ali i ostali, dostojanstveno i u skladu s etičkim načelima Hrvatskog novinarskog društva popratili slučaj ubojstva dvogodišnje djevojčice. Stigao nam je samo jedan odgovor, onaj Daria Markasa, glavnog urednika portala Večernji list, koji prenosimo u cijelosti:

“Ako ćemo doslovno gledati etička načela i pravila struke, onda smo ih prekršili u onom dijelu o objavljivanju imena nesretne djevojčice i njezine fotografije. To pravilo i etičko načelo mora postojati kao takvo i mladim kolegama koji sutra dođu u redakciju opet ću reći da se ne objavljuju fotografije i identitet žrtava obiteljskog nasilja.

No u nekim slučajevima morate dobro promisliti i pogledati širu sliku. U Hrvatskoj postoje evidentni problemi u sustavu socijalne skrbi te smo i u ovom slučaju vidjeli da je ovaj slučaj već bio u doticaju s državnim i pravosudnim organima, te smo u konačnici objavili fotografiju i ime djevojčice iz Nove Gradiške kako ne bi ostala samo jedna od bezimenih žrtva u nizu. Javnost i politika su se u konačnici senzibilizirali i mjerodavni ministar je kao epilog svega najavio zakonske promjene. Nakon svega mogu izraziti nadu da će država ovaj put uistinu poraditi na poboljšanju sustava socijalne skrbi i da neću morati ulaziti u dvojbe objaviti ili ne ime i fotografiju djevojčice koja je izgubila život zbog obiteljskog nasilja, a da je već bila u sustavu.

Ako je ime Nikoll i pogled na njezine oči omogućio da sustav u budućnosti bolje zaštiti ostalu djecu u Hrvatskoj, onda je vrijedilo. Treba istaknuti da je fotografija objavljena tek nakon smrti, nakon što smo spoznali da Nikoll, nažalost, više nitko nikad neće moći vidjeti nigdje u niti jednom društvu. Nedopustivo mi je objavljivanje etničke pripadnosti obitelji u ovom slučaju i to ne bih nikad odobrio.”

Pomažu pedagozi i psiholozi u školama

Pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević ističe da je zaštita mentalnog zdravlja djece i mladih zadaća cijelog društva. Odrasli trebaju pažljivo pratiti potrebe djece i pružiti im podršku, uključujući psihološku pomoć kad je to potrebno.

“Naša je preporuka da djeca upravo u školi dobiju takvu podršku, najprije od stručnih suradnika u školi – pedagoga i psihologa. Želimo li doista pomoći djeci u očuvanju mentalnoga zdravlja, moramo pronaći način da se takav oblik brige osigura svakom djetetu u odgojno-obrazovnim ustanovama”, napominje Pirnat Dragičević.

Socijalna pedagoginja Ana Goršeta objašnjava da stručni suradnik u školi djeluje preventivno, grupnim aktivnostima da bi osnažili djecu, te individualno s učenicima kada za to postoji potreba.

Djeca ne pokazuju otpor radu sa stručnim suradnicima i vrlo često sami iniciraju kontakt. Stručni suradnici, uz učitelje, prva su karika u zaštiti prava i dobrobiti djece izvan obitelji”, tvrdi Goršeta i dodaje da se djeca povjeravaju kada ih dožive kao svoje saveznike.

“Srećom, djeca imaju posebne senzore za to”, kaže pedagoginja.