Foto: Privatna arhiva

Sa samo četiri godine Kristina Ivanuš stigla je u SOS Dječje selo Lekenik. Sa šest godina saznala je da pati od teške neurološke bolesti, a s 18 godina dijagnoza je uklonjena.

Zbog bolesti Kristina nije mogla hodati, a danas je studentica druge godine marketinga i komunikacija na Poslovnom veleučilištu u Zagrebu, roni, bavi se podvodnom fotografijom, podvodnim modelingom, trenira tajlandski boks – sve to uz fakultetske obaveze i posao.

Plivanjem protiv dijagnoze

Upravo se ronjenje pokazalo kao njezina sretna karta. Doktori su joj kao terapiju preporučili čim više plivanja i boravka u vodi, a godinu dana nakon što je otkrila ronjenje, dijagnoza joj je nestala.

Foto: Privatna arhiva

“Mogu misliti da je čudo poslano od Boga ili da mi je stvarno ronjenje pomoglo”, kaže nam Kristina, koju prijatelji od milja zovu Kika. Sa starijom sestrom stigla je u SOS selo Lekenik kad je imala četiri godine. Tamo su boravile do kraja osnovnoškolskog obrazovanja, a zatim su se preselile u SOS zajednicu mladih u Velikoj Gorici.

“Bilo je jako uzbudljivo i živo”, prisjeća se Kristina svog života u SOS selu, u kojem je boravila zajedno s još 80-ak djece.

“Bavili smo se svačime, jako puno nam je ljudi dolazilo izvana. Bavila sam se dramskom skupinom, nastupala sam u dramskom kazalištu, subotama su nam dolazili svirači violine pa bi svaku subotu učili svirati, trenirala sam odbojku”, nabraja Kika svoje hobije, koje je u Lekeniku razvijala od malih nogu. Kaže da su imali svega, od odlazaka na more do organiziranih biciklijada. Ipak, najzahvalnija je što je upoznala veliki broj prijatelja, kaže. Tako su i danas Kristinine najbolje prijateljice one djevojke koje su nekada davno s njom odrastale u domu.

Foto: Privatna arhiva

Kristina danas živi u Studentskom domu Stjepan Radić, popularno zvanom Sava. Poslijepodne ima predavanja pa radi ujutro, a vikende koristi za bavljenje sportom i odlaske na ronjenje s Ronilačkim klubom “Roniti se mora”. Ronjenjem se bavi također zahvaljujući aktivnostima koje su bile organizirane za djecu iz SOS zajednice. Kristina roni već četiri godine, otkako je instruktor Damir Zurub pružio priliku četvero mladih iz SOS zajednice Velika Gorica da se školuju za instruktora ronjenja.

Uzor svim generacijama

Zahvaljujući ronjenju popravilo joj se zdravstveno stanje te je dobila priliku otkriti nove životne strasti. Tako se Kristina uspješno bavi i podvodnom fotografijom i modelingom u vodi te sudjeluje u akcijama čišćenja podmorja od smeća.

Upravo zbog svoje 12-godišnjoj borbi i optimizmu Kristina se nalazi u finalu Nagrade Hermann Gmeiner, nagrade koja se svake dvije godine dodjeljuje pojedincima koji su odrasli u SOS selima diljem svijeta, a danas su primjer i inspiracija djeci koja se sada nalaze u “njihovim cipelama”. U finalu je osam kandidata, četiri žene i četiri muškarca, a konačnu pobjednicu i pobjednika odabire se 23. srpnja 2020. godine.

Foto: Privatna arhiva

Svaki kandidat po nečemu je poseban i predstavlja uzor novim generacijama djece koja odrastaju u Dječjim selima. Kristinina je posebnost, kaže, njezina je borba protiv bolesti perifernih živaca koja joj je dijagnosticirana.

Oko dodjele Nagrade je uzbuđena, kaže da nije očekivala ulazak u finale pa je jako sretna. Nagrada je novčana što bi joj kao mladoj studentici koja se školuje sama, uz pomoć državne stipendije, znatno pomoglo.

“Doslovno sam vrištala kada sam dobila mail da sam ušla u uži odabir. Ja sam najmlađa od svih i nadam se da ću pobijediti. Trudim se stvarno puno jer bi mi novčana nagrada uvelike olakšala studiranje”, kaže vedra Kristina, za koju se glasovati može na poveznici.