Foto: Pixabay

Kako je to kad za sreću i dostojanstvo osoba treba platiti deset tisuća eura? Toliko je, naime, novca transrodnim osobama potrebno da se ostvare operacijom spola. Žalosnije od visine iznosa za operaciju jest to da se ona u Hrvatskoj uopće ne obavlja. Najbliža država u kojoj je takva operacija moguća jest Srbija, ali si je rijetki mogu priuštiti.

No da bi se transrodne osobe odvažile na takav korak, najprije moraju proći dug i zahtjevan proces prilagodbe spola koji se sastoji od uzimanja hormonalne terapije i razgovora s kliničkim psiholozima i psihijatrima. Kao da to nije dovoljno, transrodne se osobe nerijetko susreću s diskriminacijom i odbacivanjem, čak i u vlastitoj obitelji i među prijateljima.

U bakinoj sobi

Ipak, postoje oni koji, unatoč teškim okolnostima, ustraju u nastojanjima da promjene percepciju javnosti i senzibiliziraju društvo.

Helena je 24-godišnja studentica Fizioterapije na fakultetu u Rijeci. Baš kao i druge djevojke njezine dobi, studentske dane provodi učeći, izlazeći i družeći se s prijateljima. Naizgled obična djevojka, po nečemu se ipak razlikuje od svojih vršnjakinja.

Naime, Helena je rođena kao transrodna osoba. Iako svoj rod identificira kao ženski, njezin spol pripada muškoj kategoriji. Veliki korak u životu svake transrodne osobe jest otkrivanje i priznavanje situacije, sebi i okolini.

Za promjenu osobnog imena dovoljno je pribaviti potvrdu o nekažnjavanju, dok je promjena oznake spola nešto složenija. Naime, potrebno je predočiti dijagnozu rodne disforije, mišljenje socijalnog radnika o osobnim i obiteljskim uvjetima te Zahtjev za promjenu oznake spola koji se potom upućuju Nacionalnom zdravstvenom vijeću

“Kad mi je bilo šest godina znala sam se zaključavati u bakinu sobu i odijevati njezinu odjeću. Tada sam znala da radim nešto neuobičajeno, ali nisam znala kako to nazvati”, govori Helena koja se s terminom transrodnosti prvi put susrela tijekom gledanja Eurosonga na kojem je nastupala transrodna osoba.

“Ta je definicija odgovarala mom opisu i u njoj sam se napokon prepoznala. Tada mi je bilo deset godina i počela sam ljudima govoriti da me zovu Helena”, ispričala je. Ipak, nisu je svi pristali oslovljavati imenom koje si je nadjenula. Iako su je prijatelji prihvatili odmah jer se oduvijek ponašala feminino, priznanje roditeljima Heleni je bilo izazovno iskustvo.

Rodna distrofija

Osjećaj nezadovoljstva u svom tijelu, koji je karakterističan za transrodne, iskusila je i Anna, studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu koja je još u pubertetu osjećala da se ne uklapa u društvo dječaka i djevojčica. “Počela sam osjećati izrazitu nelagodu s razvojem muških spolnih karakteristika. Gadile su mi se dlake na tijelu, produbljivanje glasa i pokušavala sam frizurom i odjećom izgledati što ženstvenije, za što sam uvijek nalazila neko opravdanje, poput pripadnosti emo ili goth subkulturi, u kojima nije bilo čudno kada bi dečki nosili šminku ili žensku odjeću”, ispričala je.

Često takva odbojnost prema vlastitom tijelu dovodi do rađanja rodne disforije. Riječ je o stanju u kojem se osoba osjeća posramljeno i zatočeno u tijelu različitog spola.

“Na prvoj godini faksa osjećaj neuklapanja je postao toliko intenzivan da sam preko dana izlazila samo kada bih morala, ljeti sam šalom prekrivala Adamovu jabučicu, ulazila u ženske svlačionice na fakultetskom tjelesnom kada nije bilo nikoga i rapidno se presvlačila”, prepričava Anna koja je od silne nelagode postala anksiozna i depresivna.

Foto: Pixabay

U takvim je okolnostima nužna podrška obitelji, prijatelja, ali i institucija. U Hrvatskoj postoji nekoliko udruga čiji je rad usmjeren na pružanje pomoći transrodnim osobama. Među njima je najistaknutija organizacija Trans Aid, koja već godinama radi na promicanju i zaštiti prava transrodnih osoba.

“Transrodne osobe se rijetko imaju kome obratiti i često misle da su jedine takve u cijeloj državi. Nerijetko nailaze na diskriminaciju, odbacivanje i nasilje nepoznatih, ali i obitelji, prijatelja i vršnjaka. Ne postoje univerzalne smjernice za susretanje s diskriminacijom ili nasiljem, ali ono što transrodni mogu učiniti jest informirati se, biti glasni i tražiti svoja prava, ali i pomoć prijatelja i obitelji ako je moguće, te kontaktirati udruge poput Trans Aida koje pružaju podršku i nude siguran prostor”, poručuju iz Trans Aida.

Terapija hormonima

Helena je tako, nakon mnoštva testova koji su rezultirali potvrdnom dijagnozom rodne disforije, i konzultacija s endokrinologom, dobila odobrenje za ulazak u proces prilagodbe spola. Hormonalnu terapiju uzima svakodnevno, a sastoji od estrogena i blokatora testosterona.

“Terapija je na mene utjecala pozitivno. Prorijedile su mi se dlake po tijelu. Počele su mi rasti dojke, zaglađivati se crte lica, kosa mi se progustila, koža omekšala… Osjećam se mnogo sigurnije u sebe, češće se gledam u ogledalo i općenito se lakše ponosim”, kazala je.

Iako je Hrvatska administracija poznata po sporim i neučinkovitim procesima koji iziskuju mnogo dokumentacije i vremena, transrodnim osobama je zakonski dopušteno promijeniti ime i oznaku spola na dokumentima.

Iako je stvaran broj transrodnih osoba teško ustanoviti, prema količini zahtjeva za promjenu oznake spola koja je do sada predana, može se zaključiti kako ih je minimalno pedeset

Za promjenu osobnog imena je tako dovoljno pribaviti potvrdu o nekažnjavanju, dok je promjena oznake spola nešto složenija. Naime, potrebno je predočiti dijagnozu rodne disforije, mišljenje socijalnog radnika o osobnim i obiteljskim uvjetima te Zahtjev za promjenu oznake spola koji se potom upućuju Nacionalnom zdravstvenom vijeću.

“Tu ponekad zna doći do problema jer Vijeće reagira sporo i često traži dodatne dokumente, poput potvrde o započinjanju hormonske terapije i ovjerene preslike domovnice, što je protivno važećim pravilnicima i podrazumijeva dodatne troškove. Ipak, i to je bolje nego da takvu mogućnost uopće nemamo ili da promjena oznake spola zahtijeva obavljanje genitalne operacije, kao što je to slučaj u većini država drugog i trećeg svijeta”, ističe Anna.

Ne pomažu ni mediji

Ipak, onaj posljednji korak k ostvarenju svog identiteta – operacija spola, mnogim je transrodnim osobama u Hrvatskoj još nedostižan.

Naime, u državi ne postoji tim za faloplastiku i vaginoplastiku koji bi izvodili genitalne operacije, nego ju je najbliže moguće obaviti u Srbiji. Nedostatak toga je što operacija iznosi deset tisuća eura, a troškove operacije ne pokriva HZZO, zbog čega si je mnoge transrodne osobe ne mogu priuštiti.

“Transspolnost nije izbor, hir ili mentalni poremećaj nego medicinsko stanje, a medicinska tranzicija nije estetska kirurgija ili mutilacija zdravih tijela nego zdravstvena potreba koja znatno smanjuje stopu depresije i samoubojstava među transrodnom populacijom. Kao takva, rodna disforija nije jednako ozbiljan i hitan slučaj poput djeteta s cerebralnom paralizom ili žene s karcinomom dojke, ali je dovoljno ozbiljna i istodobno rijetka pojava da je se stavi u financijske programe pokrića troškova HZZO-a, a da ne stvara primjetan trošak za porezne obveznike”, ističe Anna.

Položaju transrodnih osoba u hrvatskom društvu ne pridonosi ni medijska slika koja se o njima širi.

Transrodne osobe su rijetko zastupljene u medijima, a kada se o njima izvještava onda je to najčešće kroz senzacionalističke sadržaje koji ne pridonose inkluziji transrodnih osoba i edukaciji građana o toj skupini. Takav stav podupire novinarka, Barbara Matejčić.

Pogrešan fokus

“Transrodne osobe praktički nismo imali u medijima, a kad jesmo, fokus je bio na njihovoj fizičkoj prezentnosti, na operacijama, na vrlo intimnim detaljima njihova života. Vodimo se nekom znatiželjom publike i senzacionalizmom dok bi zapravo mediji u fokus trebali stavljati zakonodavni okvir, njihov položaj u društvu i što se unutar obrazovnog i zdravstvenog sustava treba mijenjati”, istaknula je Matejčić.

Helena i Anna nisu jedine transrodne osobe u Hrvatskoj. Iako je stvaran broj transrodnih osoba teško ustanoviti, prema količini zahtjeva za promjenu oznake spola koja je do sada predana, može se zaključiti kako ih je minimalno pedeset.

Premda se čini malo, svaka od tih transrodnih osoba zaslužuje pravo na dostojanstven život lišen predrasuda i diskriminacije na svim područjima života jer kako Helena ističe: “Ljudi se na to ne odlučuju zato što su sretni, ljudi to rade da bi postali sretni”.

Psihologinja Iva Žegura: Prerasude su česte, a sustav pun barijera

U Hrvatskoj postoji samo nekoliko kliničkih psihologa, psihijatra i endokrinologa specijaliziranih za rad s transrodnim osobama. Psihologinja Iva Žegura koja često radi s transrodnim osobama kaže kako se pri prihvaćanju transrodnih osoba u društvu pojavljuje barijera nepoznavanja što je transrodnost.

“Društvo gleda na spol i rod kao dihotomne karakteristike. Zapravo ne znaju da transrodne osobe mogu biti biseksualne, homoseksualne ili heteroseksualne pa se nerijetko javljaju predrasude i homofobija. Također, javljaju se i barijere u zdravstvenom sustavu koji ne pruža adekvatnu potporu. Hormonalne terapije se plaćaju i ne postoji stručan tim za operacije prilagodbe spola, koje se moraju obavljati u inozemstvu i koje transrodne osobe same plaćaju. Osim toga, transrodne osobe suočavaju se s diskriminacijom pomoćnog šalterskog osoblja ili među medicinskim djelatnicima, koji zbog nepoznavanja terminologije i problema transrodnosti, ponekad nehotično, nemaju adekvatan pristup transrodnim osobama”, kazala je Žegura.

Nije lako živjeti ‘ispod radara’

Otežane okolnosti promjene spola ne pridonose ni suzbijanju stigmatizacije transrodnih osoba. U društvu često nailaze na transfobiju koja utječe na njihovo psihološko stanje i vodi poremećajima poput depresije i suicidalnosti.

“Ljudi poput mene nerijetko bivaju izbačeni iz obiteljskih domova, žrtve su bullyinga u školama i na fakultetima, ne mogu naći poslove ili dobivaju otkaze jednom kad uđu u tranziciju, stanodavci ih deložiraju ako doznaju da su trans, a ljudi na cesti ih verbalno i fizički zlostavljaju.Više nemam takvih problema jer su me roditelji i prijatelji prihvatili i izgledam kao žena, ali mnoge moje transrodne prijateljice i prijatelji imaju”, ističe Anna koja, kako kaže, nastoji živjeti ispod radara.

Povrh svega, transrodne osobe često imaju teškoća s pronalaskom partnera i ostvarivanjem romantičnih odnosa jer ih se doživljava kao seksualni objekt.

“Veliki problem je što su transrodne osobe često povezane s fetišizmom i česta su meta latentnih homoseksualaca. Znaju zbilja grozno uletavati. Meni je, na primjer, jedan dečko poslao sliku svog spolnog organa bez pozdrava, bez predstavljanja, bez ičeg”, kaže Helena koja takve i slične ulete ignorira. Ipak, ne krije da je zabrinjavaju.

Slična iskustva dijeli i Anna: “Dečki su uglavnom na prvu zainteresirani za mene jer se atraktivno odijevam i šminkam, ali jednom kada im kažem da sam trans, pravila igre se radikalno mijenjaju. Polovica ih odustane, bilo da me pristojno ili nepristojno odbiju jer se osjećaju izigranima, a druga polovica izgubi potpuni respekt prema meni i želi samo seks, i to u tajnosti, kao da sam nekakva prostitutka”.