Foto: Privatna arhiva

Do prije nekoliko godina, sadnja vrta ili uzgajanje bilo kakve vrste bilja, uglavnom se povezivala uz selo i naše bake. No, kako je počela rasti kolektivna svijest o hrani koju unosimo u sebe i o dobrobiti našeg planeta, tako se povećavao i broj ljudi koji su počeli pružati dom raznim vrstama biljaka i uzgajati vlastitu hranu. Bilo u obliku klasičnih, ogromnih, vrtova kakve smo navikli viđati kod naših baka ili u obliku malih urbanih vrtova u središtima gradova.

Važna je ravnoteža

Jedan takav urbani vrt u gradiću Kastvu ima Bojana Frank. Njezin vrt se proteže na, otprilike, 10 metara kvadratnih i uzgaja ga već pet godina.

“Krenulo je od pet sadnica jagoda i nekoliko potočnica, što se pretvorilo u, kako me zezaju prijatelji, OPG u malom”, govori nam Bojana. Naziv ‘OPG u malom’ je gotovo i opravdan jer Bojana sa svojim partnerom uzgaja rajčicu, tikvice, mentu, salatu, ribizle, maline, borovnice i cvijeće, a pritom naglasak stavljaju na prirodnu ravnotežu i načela bioraznolikosti.

Foto: Privatna arhiva

“Mislim da nije važna samo površina uzgoja. Važno je što je sam vrt donio sa sobom. Trenutno imamo svoje vermikompostere gdje se sav organski i kuhinjski otpad reciklira i u obliku humusa vraća u vrt. Terasa je postala utočište za bube, paukove, imamo čak i obitelj sjenica koja se odlučila nastaniti kod nas. Jež nas posjeti. Sve je to važan dio mog vrta, ne samo uzgoj hrane”, kaže Bojana.

Iako se u njezinom vrtu nalaze razne vrste voća, povrća i cvijeća, ipak su joj najveća strast rajčice, kojih ima više od 50 vrsta i, kako kaže, sakuplja ih kao Pokemone. Na njih je i najviše ponosna jer ih ne kupuje kao već odrasle biljke, nego ih uzgaja iz sjemena i bez njih ne može zamisliti sezonu u svom vrtu.

Iz bakinog vrta

Baka Mara Karanović iz Garešnice svoj vrt uzgaja već više od 20 godina te smatra da je u vrtu najvažnije imati crveni luk jer je on najčešća baza raznim jelima i samim time je potreba za vlastitim lukom velika. Ali, uz luk, u njezinom se vrtu nalaze još i tikvice, rajčice, mahune, mrkva, celer, paprika.

Bojana je svojim hobijem zarazila i svoje prijatelje koji ju sve češće počinju tražiti sadnice i reznice da bi i oni mogli početi uzgajati nešto svoje. A da bi uzgojeno voće ili povrće bilo što prirodnije i kvalitetnije, baka Mara smatra da se ne bi trebalo eksperimentirati s raznim umjetnim pomagačima.

“Trebalo bi biti prirodno – pa kakvo bude. Zapravo, nije stvar u obliku ili sjaju rajčice, paprike ili bilo kojeg povrća nego je stvar u njegovoj kvaliteti. Po mirisu i okusu tog povrća se već osjeti razlika između domaćeg i onoga što umjetno uzgajano. Isto tako, neprocjenjivo je kada vi primite plod iz svog vrta kojeg ste uzgojili svojim rukama i kada ga na licu mjesta pojedete bez straha da ćete u sebe unijeti nešto umjetno i pojesti nešto što ne treba”, govori.

Osim domaće, provjerene hrane i dobrobiti za naš planet, znanstveno je dokazano da uzgajanje vrta i posjedovanje raznih biljaka pozitivno utječe i na našu psihu. Studentica Klara Berdais iz Petrinje koja posjeduje limun, agavu i filodendron, potvrđuje da svaka biljka unosi živost i da prostor s njima jednostavno diše.

Foto: Privatna arhiva

“Od kada sam došla studirati u Zagreb, selila sam se više puta, a na prvoj godini sam živjela u domu i čak sam tada morala imati barem jednu biljku u tih deset kvadratnih metara”, prisjeća se Klara. Svjesna je i toga da su biljke velika obaveza, ali ne tolika da se za njih ne može pronaći vremena.

“Negdje sam pročitala da je rad u vrtu jako opuštajuća stvar. Tako da brigu oko biljaka zaista smatram opuštajućom i zdravom pojavom u životu”, priznaje Klara.

Baka Mara i Bojana jednakog su mišljenja bez obzira na to što se njihovi vrtovi protežu na nekoliko kvadratnih metara i što se u njima zaista nalazi mnogo raznih vrsta. Za Bojanu je njezin vrt mjesto opuštanja, dnevni boravak na otvorenom, mjesto gdje se uzgaja hrana i druži s prijateljima.

“Vrt mi je omogućio, između ostalog, da upoznam neke ljude s kojima ne bih imala ništa zajedničko. Preko društvenih mreža izmjenjujemo iskustva, sjeme, reznice. To je lijep hobi kojim se bavim s partnerom. Radimo zajedno planove, gradimo hotele za bube. Uzgojem dijela vlastite hrane smanjili smo svoj ugljični otisak, smanjili smo količinu otpada koje bacamo i stvaramo. To je mjesto gdje smo, nakon pet godina organskog vrtlarenja, stvorili prirodnu ravnotežu. Bez prskanja, gdje se poštuje prirodni lanac prehrane. S druge strane to je mjesto ponosa jer kad provedem ljude kroz moje balkonske hektare mogu s ponosom reći da sam većinu toga uzgojila iz sjemena. Sama”, zadovoljna je Bojana.

Biljke pričaju priču

Mari je pak uzgoj vlastitog vrta zabavan i lijep posao. Prvenstveno zato što je povrće koje ona uzgoji, u potpunosti organsko i raste u skladu s prirodom i vremenskim uvjetima dok to s proizvodima koji su uzgajani za trgovačke centre, nije slučaj.

Foto: Privatna arhiva

“Ono što ja uzgajam potpuno je prirodno; nije ničim špricano. Čak i ako se gnoji, gnoji se domaćim gnojivima, i ako je potrebno otjerati neke nametnike s listova i stabljika, postoje razne biljke koje se namaču u vodi te se tim pripravkom špricaju listovi, a ne umjetnim gnojivima”, objašnjava nam Mara.

A s godinama bavljenja ovim plemenitim hobijem, došle su i razne anegdote koje će se, zasigurno, prepričavati godinama. Jednu takvu ima Klara.

“Dečko i ja smo kupili agavu preko oglasnika i očekivali smo neku srednju, odnosno normalnu veličinu agave. Na kraju nam je stigla agava koju je čovjek od kojeg smo je kupili morao dovesti kombijem i bile su nam potrebne tri osobe da ju iznesu iz kombija zato što nismo uspjeli vidjeti na slici koliko je zapravo velika. Agava je stara nekih 25 godina i ima otprilike 160 do 170 centimetara, a teška je kao ja, nekih 60-ak kila. Prvo smo bili zabezeknuti jer nismo znali što s njom. Ne možemo ju prenijeti ni do prvog kata, a kamoli da ju stavimo u stan. Uglavnom, našli smo joj mjesto, na sigurnom je, a do tog mjesta smo ju prenijeli tako što smo iz susjednog dućana posudili kolica za kupovinu i čekali smo prijatelje da nam pomognu tu agavu staviti u kolica. Onda smo kroz centar Zagreba gurali agavu od 60 kila do njezinog sadašnjeg staništa. Dosta ljudi nas je po putu i snimalo i to nam je bilo urnebesno. Ona je i dalje živa i zdrava i ništa ju ne može omesti u njezinom rastu, a uspjeli smo ju čak jednom i presaditi od kad je s nama”, s osmjehom na licu kaže Klara.

No, osim toga što obavezno morate pitati za veličinu biljke kada ju naručujete preko interneta, važno je i da, ako živite okruženi životinjama, pripazite na ograđenost svog vrta. Tako da ne biste danima čekali da nikne ono što ste posijali, a zatim shvatili kako su, kao baki Mari, za vama došle kokoši ili neke druge ptice i pozobale sve do zadnjeg posijanog sjemena, a vama ostavile samo golu zemlju.