Foto: Privatna arhiva

Svatko treba mjesto gdje pripada, mjesto gdje će zbog onoga što jest biti ne samo prihvaćen, već cijenjen. Takvo mjesto za djecu s posebnim potrebama iz Omiša i okolice je udruga Prijatelj. Ono što udrugu čini zaista značajnom njezinim korisnicima jest činjenica da im pruža prostor da se izraze, druže i budu dio zajednice.

Obostrana sreća

Udruga Prijatelj s radom je započela u travnju 2006. i jedina je takva udruga u Omišu. Nakon što je grad prepoznao potrebu za ovakvom ustanovom inicijativni odbor od tridesetak roditelja zajedničkim je snagama sve organizirao te su otvorena vrata udruge za svako dijete s poteškoćama u razvoju. Ime ove udruge nije slučajno odabrano – naziv Prijatelj nosi određenu težinu.

“Imali smo skupštinu gdje smo glasovali o odabiru naziva za udrugu i tu je bilo svakakvih ideja”, govori Liljana Tafra, voditeljica i zakonski zastupnik udruge Prijatelj te roditelj djeteta s posebnim potrebama.

Foto: Privatna arhiva

“Napokon smo, uz malo priče i druženja shvatili što je to što nedostaje djeci koja nisu u mogućnosti sudjelovati u životu lokalne zajednice, a samim time ni razvijati socijalne kontakte – nedostaje im prijatelj – i tako smo došli do našeg naziva”, pojašnjava Tafra. Udruga trenutno broji 67 direktnih korisnika. Među njima su djeca dojenačke dobi kojima se pruža fizioterapija, odnosno neurorazvojna terapija. Radi se o djeci koja imaju višestruka oštećenja poput cerebralne paralize i tumora, no i onima s lakšim oštećenjima kojima je potrebna manja terapija, takozvani baby handling.

“Terapija se odvija tjedno po rasporedu, a s djetetom radi magistar fizioterapije koji ujedno educira roditelja kako će s njim raditi samostalno kod kuće”, govori Liljana.
Između ostalih, udruga ima i starije korisnike do 50 godina, za koje Tafra kaže da su kao djeca.

“Oni nemaju nikakvu aktivnost, nešto gdje bi se mogli uključiti i osjećati korisno. U principu su prepušteni roditeljima koji su sada već starije životne dobi pa skrb o djeci postaje sve teža i tu im mi pokušavamo pomoći koliko god možemo”, objašnjava.

Udruga broji mnogo sretnih i zabavnih dana, a jedan koji je voditeljici ostao posebno u sjećanju je kada su došli učenici iz osnovne škole u Kučićima. Naime, došla su dva razreda i iako su htjeli biti opušteni i ležerni, u početku ipak nisu bili sigurni kako se trebaju ponašati, kako postupati s djecom koja su drukčija od njih. Srećom, nije im trebalo puno da se prilagode i stvore opuštenu atmosferu punu smijeha i zabave, a korisnici su bili presretni što imaju tako veselo društvo. Bio je to fenomenalan dan, prepričava Liljana.

Foto: Privatna arhiva

U takve sretne dane svakako spadaju i božićne zabave koje udruga organizira svake godine, na kojoj budu djelatnici, volonteri, korisnici, roditelji i partneri. Ovakvi događaji korisnicima budu najdraži jer im “nedostaje tog ležernog života, zabave i nadasve druženja”, smatra voditeljica. Djeci s posebnim potrebama svaka sitnica puno znači, a znači i osobama koje se za njihovu sreću bore svaki dan.

“Drago mi je da imaju svoj prostor, mjesto gdje se dobro osjećaju i drago mi je da možemo malo olakšati njihovim roditeljima. No posebno mi znači vidjeti njihovo zadovoljstvo i napredak. Svaki dan vidim nešto pozitivno na svakom korisniku i roditelju i taj osjećaj je nezamjenjiv”, govori Liljana.

Borba za prava korisnika

Ono čime se udruga posebno ponosi je to što su se u raznim situacijama uspjeli izboriti za prava svojih korisnika koji tu borbu ne mogu sami voditi. Jedna takva pobjeda je omogućivanje djeci s posebnim potrebama pomoćnika u nastavi.

“Težak je bio put do prvih zapošljavanja pomoćnika u nastavi, pogotovo kad ministarstvo i lokalna zajednica nisu bili veliki zagovornici te ideje. Prije je situacija bila drukčija. Dijete bi jedne godine dobilo pomoćnika u nastavi, a sljedeće godine bi tog pomoćnika povukli. Igrao se svojevrsni ping-pong i korisnici su ti koji bi uvijek izvukli deblji kraj. No zadnjih nekoliko godina svako dijete s posebnim potrebama ima svoje ime i prezime i zajamčeno mu je da ako mu je omogućen pomoćnik jedne godine imat će ga i dogodine, a to je ogroman pomak”, zadovoljna je Liljana.

Ispred udruge još je mnogo ciljeva, ali onaj najvažniji su ispunili, a to je da korisnici ne ostanu samo u svojim kućama i prepušteni roditeljima. To što imaju kamo izaći, što imaju s kime pričati, sve ono što je djeci s redovnim razvojem normalno, njima neizmjerno znači.

Foto: Privatna arhiva

“Imali smo korisnicu koja je voljela pričati o sportu i kada bi naša volonterka s njom popričala deset minuta o tome ona bi bila presretna, napunila bi baterije za sljedećih sedam dana. Upravo to prikazuje koliko je to malo zapravo puno”, iznosi Liljana. Ova udruga ne uljepšava život samo djeci, ona je vrlo cijenjena i njihovim roditeljima koji znaju da mogu svoju djecu ostaviti na mjestu gdje su sigurni i sretni.

“Ja sam i sama roditelj djeteta s poteškoćama. Mojem djetetu je zadnjih nekoliko godina udruga jedini izlazak u svijet, ako zanemarimo moju obitelj. Udruga je jedan prostor gdje on ima svoju ekipu i gdje se osjeća dobro i ja to na njemu vidim, a kako god vidim ja, vide i ostali roditelji”, objašnjava. Na kraju svega, može li roditelj poželjeti više, pita se Ljiljana.