Foto: Privatna arhiva

Kroz subotnju gužvu Dolca provlači se studentica Ivona Lovrić. Tržnica je ispunjena svježim proizvodima lokalnih prodavača, a Ivona je došla obnoviti si zalihu voća. “Treba li vam vrećica?”, upitao je prodavač Ivonu dok je tražila novčanik. Odmahnula je glavom i podigla svoju platnenu vrećicu.

Ova studentica uvijek je bila svjesna koliko otpada proizvodi. Obitelj ju je od malih nogu naučila reciklirati. Upisala je Arhitektonski fakultet u Zagrebu, a osamostaljenje ju je naučilo koliko zapravo otpada, koji bi inače samo bacila, može reciklirati, kompostirati ili ponovno iskoristiti.

U Hrvatskoj zero waste nije praksa

“Bila sam zgrožena sama sobom i od tog trenutka odlučila sam smanjiti svoju potrošnju”, objašnjava Ivona

Prvo je krenula s malim promjenama, poput zamjene tekućeg šampona i regeneratora onim u kamenu. Plastičnu četkicu za zube zamijenila je drvenom. Prestala je koristiti plastične proizvode za jednokratnu upotrebu te počela je jesti isključivo svježu hranu. Tako, korak po korak, došlo je do toga da Ivona već tri godine pokušava živjeti zero waste.

Foto: Privatna arhiva

Glavni cilj zero waste načina života jest da svaka osoba učini svoj dio u smanjenju emisije ugljika u okolišu. Proizvodnja jednokratnih proizvoda troši prirodne resurse i energiju. Plastičnim proizvodima treba nekoliko desetljeća da se razgrade na manje komadiće i pretvore u mikroplastiku koja potom truje ekosustave. Otrovni dim koji nastaje izgaranjem plastike ubije stotine ljudi svake godine. Stoga ovaj održivi pokret počiva na pet pravila – smanjite, ponovno upotrijebite, kompostirajte, reciklirajte i odbijajte sve što vam nije potrebno. Osnivačica Zero Waste Croatia, prve hrvatske zero waste udruge, Anamarija Prgomet, objašnjava da je u Hrvatskoj ovakav način života još uvijek rijetka pojava.

“Mi još uvijek mislimo da je samo recikliranje otpada dovoljno, a neki ni to ne znaju. Smatram da je za našu Zemlju od velike važnosti da zaživi održivi život, no daleko smo mi od toga. Nemamo dovoljno zero waste opcija“, kaže Anamarija. Članica Zelene akcije Ana-Marija Mileusnić, slaže se da Hrvatska mora prijeći dug put do osvještavanja o problemu ogromne proizvodnje otpada.

‘Ljudi su skeptični’

“Nije sve na pojedincu. I Vlada i proizvođači trebaju poraditi na tome”, naglašava Ana-Marija. Dodaje da ne smije na policama trgovina stajati jogurt u plastičnoj posudi koji košta pet kuna zajedno s jogurtom u staklenoj čaši koji košta 15 kuna uz očekivanje da će građani biti ekološki osviješteni.

Jedno od hrvatskih prirodnih bogatstava je Jadransko more koje je ujedno i glavni izvor prihoda za naše gospodarstvo. Iako je pomisao na zagađeno morsko dno i plaže, kojima se Hrvati ponosne, sada čini nestvarnim, ona bi mogla biti dio bliske budućnosti ako u Hrvatskoj održivost ne postane prioritet. Postojanje otpada koji se nakuplja u Jadranskom moru može potvrditi Ella Trifunac, studentica likovne umjetnosti, koja se u slobodno vrijeme bavi ronjenjem.

Foto: Privatna arhiva

“Često bih vidjela nakupine plastike na morskom dnu. Čak sam nekoliko puta vidjela ribe i rakove koji su se nastanili u plastičnim bocama”, kaže razočarana Ella te dodaje da je zato i prestala koristiti plastiku i započela svoje zero waste putovanje.

“Većinom su ljudi skeptični prema zero waste načinu življenja, misle da je to utopijski i radikalno”, zaključuje studentica novinarstva Lea Kolombo koja pokušava proizvoditi što manje otpada, ali smatra da u Hrvatskoj studenti ne mogu zaživjeti potpuno zero waste jer ambalaža koja nije plastična nije redovito dostupna, a biorazgradivi proizvodi su preskupi.

Donošenje korisnih odluka za društvo

“Hrvati nisu ni svjesni koliko bi trebali biti sretni jer nam je priroda još uvijek prilično netaknuta u odnosu na neke razvijenije države”, kaže studentica Ivona koja smatra da je dobra osnova za život s manje otpada to što dosta hrvatskih kućanstava ima svoj vrt. Tako njoj prijelaz na život bez otpada nije bio težak jer je to zapravo, kako kaže, back to basics“.

Tako Ivona savjetuje da svi koji žele preći na zero waste život za početak upitaju svoje bake i djedove kako su oni ranije živjeli. Na primjer, morali su kuhati jednostavna jela koja su se sastojala od svježih sastojaka te tako nisu proizvodili suvišan otpad tijekom kuhanja.

“Prije nekoliko dana od bake sam tražila njezin stari rupčić koji ću ubuduće koristiti umjesto papirnatih maramica”, tvrdi Ivona.