Često spominjani Černobil poznat je po eksploziji, ali za mala naselja u okolici rijetko možemo čuti. Sela s otprilike 300 stanovnika, za koje se ne zna kako su završili, srušena su i doslovno prekrivena zemljom. Pogled na simboličko groblje kućica pod zemljom u kojem su nekad živjele obitelji potiče na razmišljanje gdje su nestali svi ti ljudi, jesu li patili i umrli u bolnoj agoniji? Zašto se nitko nije pobrinuo za njih na vrijeme?
U Zallisyi, jednom od okolnih sela, još je nekoliko kuća koje su ostale i jedan od najstrašnijih prizora za turiste jer u te se prostorije može i ući. Razbacane stvari, razbijene i rastrgane, djelo su vandala koji su krali ozračene predmete te ih prodavali nesavjesnim kupcima.
Lutke prekrivene prašinom
Na ulazu u Zallisiyju kroz žbunje i krošnje bez lišća nazirala se plavičasta kućica, razvaljenih vrata. Provirila sam kroz prozor, ali mi je Bogdan rekao da slobodno uđem, bez straha.
Foto: Dunja Pantić
Bogdan je naš vodič s dozvolom. Entuzijastični tridesetogodišnjak i strastven ljubitelj sovjetskog režima vrsni je znalac i najmanjeg detalja o černobilskoj katastrofi. Odjeven u odjeću s vojnim uzorkom od glave do pete, pustio nas je da samostalno prošetamo i istražimo okolicu.
Imala sam vremena pogledati poneku prostoriju. Nabasala sam na liječničke kartone, staklene bočice za lijekove. Stala sam na pod pun staklenih krhotina i podignula glavu, a ispred mene bio je stol za rađanje. Shvatila sam da sam u ginekološkoj ordinaciji. Ušao je Bogdan i rekao je kako je to jedna od nekoliko kućica u kojima je još ostalo nešto.
U blizini je bio dječji vrtić. Lutkice i papučice ostale su netaknute, prekrivene debelom gustom prašinom. Ušli smo u vrtić jer smo išli isprobati svoje Gaigerove brojače. Počeo je pištati što je označilo prekomjernu količinu radioaktivnih čestica. Napušteni dječji vrtić izgleda kao scena iz filma strave. Smučilo mi se u tom trenutku i jeza mi je prošla tijelom. Nastavili smo dalje prema Pripjatu.
Lutajući Pripjatom zastali smo pored robne kuće. Bogdan je usmjerio pogled na pjeskovito tlo i podignuo metalni komadić. Proučavao ga je detaljno nekoliko sekundi, a ja sam ga znatiželjno promatrala. Pogledao me i rekao: "Ovo je metak. Očito naša vojska nema bolje mjesto za vojne vježbe".
Događaji koji su uslijedili nakon eksplozije u nuklearnoj elektrani i danas su obavijeni tajanstvenošću. U pokušaju da se prikriju razmjeri, a dijelom vjerojatno i u pogrešnom uvjerenju da je riječ o manjem incidentu, nitko nije obavijestio ljude na vrijeme, cijeli je grad evakuiran tek nakon tjedan dana. Točni podaci o žrtvama ne postoje, nijedan dokument kao dokaz nije ostao, a sada je to vojna zona.
Pripjat, u kojem je živjelo 50.000 ljudi, u prosjeku starih 26 godina, bio je moderan sovjetski grad prema uzoru na koji su trebali biti građeni drugi gradovi.
Dok se prolazi poluzakrčenim puteljcima, osjeti se tuga. Praznina i tišina u prirodi djeluju opuštajuće, ali potpuno sagrađen grad s kinom, igralištem, robnom kućom, bankom, zabavnim parkom napušten je u vremenu i izaziva jeziv dojam. Sada ga krase grafiti napravljeni u spomen na nekad živahan gradić. Djeca koja su očekivala otvorenje zabavnog parka nikad ga nisu dočekala. Preplavilo me more mješovitih i zbunjujućih osjećaja.
U opustošenim područjima živi 3000 ljudi legalno i 130 ilegalaca entuzijasta koji obilaze dijelove osiromašene, ozračene Crvene šume u potrazi za adrenalinskim iskustvima i tajnama
"Nakon što fotografirate zabavni park gotovi smo s razgledavanjem", viknuo je Bogdan.
"Gdje je crkva?", pitala sam.
"Nema je, Pripjat je bio zaista poseban i trebao je reprezentirati moderno društvo s odmakom od tradicije. Smjer u kojem mladi kreiraju novo doba", rekao je Bogdan. Černobil, mjesto paklene nuklearne katastrofe, danas je funkcionalni ukrajinski gradić, a njegova okolica vojna zona. Strahovita eksplozija nuklearke 26. travnja 1986. napravila je dugotrajnu štetu prirodi.
Betonski sarkofag i olovna kupola koji trenutačno štite početnu točku eksplozije poznatu kao slonova noga, privremeno su rješenje i težak teret budućim generacijama. Manji bi potres mogao urušiti betonsku tvorevinu. Ako se za 100 godina ne nađe inovativni izumitelj i osmisli rješenje kako zadržati radioaktivne čestice na tom mjestu, radijacija će se ponovno početi širiti i tko zna gdje bi je ovaj put vjetar mogao otpuhati.
[caption id="attachment_12569" align="alignright" width="225"]
Foto: Dunja Pantić
Opustošena područja ipak nastanjuje netko. Tu živi 3000 ljudi legalno i 130 ilegalaca entuzijasta, koji prolaze osiromašene, ozračenu Crvenu šumu u potrazi za adrenalinskim iskustvima i tajnama. Na tom je području dopušteno zadržavanje maksimalno dva tjedna, a turistički tjedan dana. Ako se prekorači granica ostanka, plaća se kazna od 40 eura, tako da se mnogi nakon što su kažnjeni vrate.
Svi koji tamo žive morali su si pronaći prikladan izgovor da bi ostali. To su zaposlenici u tvornici cementa, mjerodavni za nadgledanje nuklearne elektrane i poneka žena zaposlena u prodavaonici, kantini ili kao čistačica, a imaju i kafić s karaokama. Alkohol nije dopušten jer se smatra neprikladnim zbog pretrpljene tuge. Naš sveznajući Bogdan skrenuo nam je pozornost na to da su svi dokumenti o eksploziji nuklearke nestali bez traga.
Ljudi koji šeću šumom
Nikad se neće znati koliko je zapravo ljudi umrlo od radijacije, osim što se zna da je u prvih nekoliko minuta umrlo njih 30, rekao je. Službeno je priopćeno da je stradalo oko 4000 ljudi, ali od posljedica radijacije vjerojatno ih je umrlo mnogo više, jer su tadašnje sovjetske vlasti tajile događaj pa se za njega doznalo tek nakon nekoliko dana, kad su švedski znanstvenici izmjerili porast radijacije jer se radioaktivni oblak širio Europom.
[caption id="attachment_12567" align="alignright" width="225"]
Foto: Dunja Pantić
"Kako je moguće da ilegalci ovdje prežive ako i dalje postoji radijacija?", pitala sam.
"Mnogi smatraju priču pretjeranom ili djelom teorije zavjere, neki su se vratili i doživjeli starost, a neki su u potrazi za sobom, zovemo ih stalkeri", dodaje Bogdan.
"Jesi li ikada nabasao na stalkera? Baš bih htjela upoznati nekog tko ovdje boravi", kažem.
"Jesam, možda i sada nekog sretnemo, ali nećeš primijetiti nikakvu razliku, samo ćeš vidjeti običnog čovjeka koji šeće šumom", odgovorio je Bojan.
Napušteni psi lutaju posvuda, žive isto kao stalkeri, iz dana u dan. Tragaju za hranom, ali su pitomi. Hrane ih grupe turista i radnici iz zone. Mazni su, ali ne znamo ima li na njihovu krznu radioaktivnih čestica. Neki izgledaju kao vukovi.
Černobilom se nije dopušteno samostalno kretati. Ne smije se ni ući bez policijske provjere osobnih podataka unaprijed prijavljenih, niti fotografirati oko elektrane. Trajno urezani strah i činjenice koje nikad nisu izašle u javnost, čuvaju se i nadgledaju kamerama postavljenim uokolo.
