Foto: Borna Filić/Pixsell

Posljednji kontinent. Posljednja granica. Fascinantno mjesto gdje je još moguće iskustvo potpune divljine. Najveći teritorij koji ne pripada nijednoj državi, kontinent posvećen znanosti i miru. Najveći prostor prirode koji čovjek nije iskvario. Kraljevstvo leda.

Prostor mogućnosti susreta sa samim sobom. Tako je Antarktiku opisao Davor Rostuhar, prvi Hrvat koji je u nepotpomognutoj ekspediciji sam došao do Južnog pola. Jedina pratnja bile su mu sanjke teške 137 kilograma na kojima je bilo sve što mu treba za 47 dana, koliko je u samoći proveo na tom bijelom kontinentu. O svojem putovanju te fizičkim i mentalnim izazovima napisao je i knjigu “Polarni san”, a iskustvo je podijelio i s Globalom.

Zašto baš Antarktika?

Kopkalo me istraživanje vlastite nutrine još otkad sam prvi put vidio reportažu istraživača Naomija Uemure, Japanca koji je 1978. postao prvi čovjek koji je došao sam na Sjeverni pol. Kad sam listao njegovu naslovnu reportažu u National Geographicu, nešto je kliknulo u meni. Kad sam ga vidio zagledanog u taj beskrajan bijeli horizont koji ga je okruživao na sve strane, i ja sam se htio okružiti tim uvjetima i hodati danima prema tom horizontu. Velike ekspedicije na Sjeverni pol više nisu moguće jer se Arktički led topi, pa sam zato išao na Antarktiku.

Je li ta naslovnica također zaslužna što ste se odlučili na samostalnu ekspediciju?

Nikakva naslovnica, reportaža ili knjiga ne može odlučiti umjesto nas. Meni je to bio samo okidač. Vođena organizirana ekspedicija nije me zanimala iz više razloga, a glavni razlog je što sam ja to želio proći sam. Mentalni izazov ne bi bio isti da sam išao u grupi, posebno ne u vođenoj grupi s ljudima koje ne poznajem. To je bilo jedno intimno putovanje na koje sam baš želio ići sam, među ostalim i zato da lakše istražujem svoju nutrinu. Iz praktičnih razloga, vođena ekspedicija nije mnogo jeftinija od moje samostalne. Nije zanemarivo ni to što je samostalna ekspedicija veći pothvat i što je samo 25 ljudi u povijesti to učinilo prije mene.

Što vam je najviše nedostajalo dok ste bili usred velike bjeline, kilometrima od svega?

Foto: Borna Filić/Pixsell

Jedino mi je moja tada zaručnica, a danas supruga Anđela nedostajala, drugo ništa. Inače mi ne nedostaju baš stvari u životu, ne vidim smisao u tome. Ako ti nešto nedostaje, onda si to stvori. Ja sam želio tu ekspediciju, pa sam i uživao u njoj. Bio sam potpuno sâm 47 dana u najekstremnijem okolišu na našem planetu i sve što sam trebao da pređem tih 1163 kilometara od obale Antarktike do Južnog pola vukao sam sa sobom u sanjkama koje su bile teške 137 kilograma. U takvim uvjetima vrlo brzo shvatiš da nemaš na koga prebaciti odgovornost i krivnju, te da tvoj uspjeh, preživljavanje, mir i sreća ovise samo i isključivo o tebi. Tek kad uzmeš svoj život u svoje ruke, kad preuzmeš potpunu, ali potpunu odgovornost za svoj život, tek onda shvatiš što znači živjeti. Onda ti ništa ne nedostaje!

Što vam je bio najveći fizički, a što mentalni izazov?

Još sam u pripremama naučio da je ekspedicija na Južni pol mnogo više mentalni izazov nego fizički, koliko god bilo teško i fizički prevaliti te kilometre, u ekstremnim uvjetima. Negdje na polovini svoje ekspedicije vjerojatno sam bio najizoliranija osoba na planetu, okružen s nekoliko stotina kilometara leda – ne samo da nije bilo čovjeka oko mene, nego nije bilo ni jednog jedinog živog bića. Ipak, mene je ta samoća privlačila.

Bio je to velik izazov zato što čovjek ne može biti sam sa sobom i zato što se boji što će zateći u toj tišini. Hoće li naći nešto na dnu tog svog bića ili će ga prevladati užas ako dozna da nema ničega? Mene je kopkalo to istraživanje vlastite nutrine, još otkad sam prvi put vidio spomenutu reportažu Naomija Uemure, a 16 godina poslije i ja sam došao u te uvjete da se okružim beskrajnim bijelim horizontom i da stotinama kilometara oko mene nema ničega osim leda.

Kako je Antarktika utjecala na vaše emotivno stanje?

Sve što se događalo u meni bilo je pojačano. Primijetio sam da se svaka, pa i najmanja emocija u meni zapravo povećava – mala sreća postaje euforija, mala tuga postaje drama. Morao sam kontrolirati emocije. Na mentalnom treningu naučio sam kako da se ne poistovjećujemo sa svojim emocijama nego da se odvojimo od njih i primijetimo da mi nismo te emocije. To sam morao vježbati da zadržim zdrav razum. Kad to čovjek uspije, a na antarktičkoj ekspediciji silom prilika mora uspjeti ako želi preživjeti, onda postiže ono za što su stari grčki filozofi rekli da je najveća vlast na svijetu, a to je vlast nad samim sobom.

Bio sam potpuno sâm 47 dana u najekstremnijem okolišu na našem planetu

Mogu li se vaše mentalne pripreme primijeniti i u ostalim životnim izazovima, na primjer, u novoj karijeri, za završavanje fakulteta?

Apsolutno! Struktura puta do cilja je uvijek ista! Pripremajući se za taj veliki pothvat i sam sam radio mnogo na psihičkoj, mentalnoj pripremi, slušao sam stotine priča ljudi koji su bili uspješni – o tome kako su postali uspješni, a naposljetku sam to sve proučavao sam na sebi. Zadao sam si cilj izvan svoje zone udobnosti i proučavao cijeli put do tog cilja, kako sam svladavao prepreke, strahove, brige, izazove, krize… Sve što sam naučio o tome, podijelio sam s ljudima u svojoj najnovijoj knjizi “Polarni san”, a i u predavanju predstavljam sažetak svega toga.

Postoji li nešto što vas je iznenadilo kad ste došli na Antarktiku?

Zadao sam si cilj daleko izvan svoje zone udobnosti i proučavao cijeli put do tog cilja, kako sam svladavao prepreke, strahove, brige, izazove, krize…

Ništa me nije iznenadilo. Toliko sam se dobro pripremio da sam na sve bio spreman i nije bilo nikakvih iznenađenja. Ljudi griješe kad me zovu “avanturistom”. U vezi s “avanturom” slažem se s mojim velikim uzorom Roaldom Amundsenom – prvim osvajačem Južnog pola – koji je rekao da je to samo loše planiranje. Pustolovine se događaju ljudima koji stvari prepuštaju slučaju, koji se osjećaju super kad im stvari nisu pod kontrolom. Ja više volim imati svoj život pod kontrolom, tako da tu nema mjesta za avanturizam.

Što biste preporučili onima koji se boje krenuti prema nečem velikom u životu?

Strahovi uvijek postoje, ali strahovi ne moraju biti naši neprijatelji, mogu biti naši saveznici. Bojimo se onog nepoznatoga, a što nam je to više poznato, to više kontroliramo strah. Onaj koji se ničega ne boji, griješi. Strah koji je pod kontrolom može biti najbolji savjetnik. Ključ je u tome da naučimo živjeti u skladu sa svojim vrijednostima. Vrijednosti ne možemo mijenjati, ali možemo otkriti koje su i potom možemo naučiti živjeti u skladu s njima. Iz toga proizlazi mir, a iz tog mira proizlazi hrabrost, samopouzdanje i snaga potrebna da se borimo sa svim životnim izazovima.

‘Razbij taj zid, pusti suzu, nasmij se, život je lijep!’

Pri gledanju vašeg dokumentarnog filma primijetila sam da ste na šator napisali neke inspirativne stvari kao na primjer ‘strah=hrabrost’. Koja je svrha tih natpisa bila, i jesu li vam pomogli?

To su bile neke važne mentalne poruke koje sam si napisao na šator da ih svaki dan gledam i da me podsjećaju na bitno. Npr. da na strah gledam kao na priliku za hrabrost, brigu kao priliku za akciju, samoću kao priliku za mir, sumnju kao priliku za snagu, itd… Naravno da su mi pomogli. Sva mudrost je u ponavljanju. Što više nešto ponavljaš tim više to znaš. Nema instant-rješenja!

Je li vam bilo neugodno proživljavati toliko duboke emocije pred kamerom u filmu koji su mnogi već gledali?

Ma jok. Nema ničeg ljepšeg nego podijeliti emociju s drugima. Emocije su ono što uvijek tražimo. Pogledajte na nedavnom svjetskom nogometnom prvenstvu kad jedna momčad pobijedi, koliko je sreće prisutno, a kad izgube, koliko je tuge prisutno – zato ljudi vole taj sport. Zbog emocije. Oni momci koji se prave mačo i koji nikad ne pokazuju emocije su passe, njih mori neki gadniji vrag. Njihovo vrijeme je prošlo, oni su zapeli u nekoj turobnoj romantici 20. stoljeća. Brate, razbij taj zid, pusti suzu, nasmij se, život je lijep!