Foto: Jurica Galoic/PIXSELL

Borba za prava “običnih malih ljudi” njezina je misija, za koju često riskira i život. Sa svojom ekipom, timom mladih, ambicioznih i neustrašivih ljudi, svakodnevno vraća nadu svima koji su je već odavno izgubili. Riječ je o Ivani Paradžiković, urednici emisije “Provjereno”, koja je svoje motive, strahove i stavove podijelila s Globalom.

Počela je i 13. sezona ‘Provjerenog’. Što očekujete?

Počela je mnogo bolje nego što smo mogli i zamisliti. Ispovijest žrtve silovanja bivšeg boksača i saborskog zastupnika Damira Škare, izazvala je pravi potres. Svi su mediji prenosili priču te smo tada pokazali da samo tako, ujedinjeni novinari, zajedno, možemo činiti velike stvari za javno dobro. Ohrabrile su se progovoriti i druge žrtve koje su godinama šutjele zbog straha i srama. Smatram da je to najvrednije iz ove priče: što smo osvijestili žene da ustanu i progovore o nepravdi koja im je nanesena, kaznenom djelu koje su pretrpjele. To što su one učinile, prije svega žena koja je dala intervju Ivanu Čorkalu i koja je pokrenula cijelu priču, herojski je čin, a sve velike promjene u društvu počivaju upravo na pojedinačnim činovima hrabrosti.

Što vam je važno u timu ljudi s kojima radite?

Povjerenje, lojalnost. Spoznaja da u svakom trenutku možeš okrenuti leđa i da znaš da imaš ekipu koja ti ih čuva. I jednako važno, smijeh, dobra zafrkancija. Ona je ugrađena u temelje našeg odnosa. Nema dogmi i zabranjenih, svetih tema, tabua. Tako čuvamo zdrav razum. Tako se nosimo s teškim temama, groznim sudbinama o kojima izvještavamo. Jer sve njih i mi proživljavamo, uzimamo ih srcu, liježemo s njima i budimo se s njima.

Tijekom jedne krize, prijatelj mi je rekao: ‘to nije posao, veće je to od vas samih’. Živa je to istina koje se često sjetim

Kako odlučite koje priče istražiti i snimiti, a koje ne?

Mora zadovoljiti mnogobrojne kriterije da bi priča bila priča za ‘Provjereno’. Važno je da je to tema javnog interesa. Da je slučaj kada je zakazao sustav, institucije propustile odraditi svoj posao ili jednostavno priča koja se mora ispričati.

Koliko je teško odvojiti emocije pri snimanju priloga?

Ne odvajamo emocije. To i jest najvažnije u ekipi ‘Provjerenog’. Mi ne izvještavamo, nego se toliko unesemo u priču da zbog nje riskiramo glavu, tako da ne možemo biti ‘distancirani’.

Možete li izdvojiti neku priču iz ‘Provjerenog’ koja Vam je najdraža?

Nemoguće je to. Toliko priča, snažnih moćnih ljudi, ponosnih i prkosnih, poštenih i hrabrih smo upoznali i ispričali njihove priče. Teško mogu izdvojiti stotinu najdražih a ne jednu.

Ostajete li ikad u kontaktu s osobama iz vaših priča?

Gotovo – uvijek! Priče se emitiraju, prođu, ali prijateljstvo s našim sugovornicima, to povjerenje i međusobno poštovanje ostaje zauvijek. Blagdane i rođendan uvijek među prvima čestita Matija Basarac. Dujmići zovu na vinkovačke jeseni. Često nam sugovornici šalju sve novosti iz svojih života, dijelimo lijepe vijesti, ali isto tako znaju da i ako nešto pođe po zlu, uvijek ponovno mogu računati na nas.

Koje priče imaju bolju gledanost, tople ljudske priče ili pak one loše, negativne?

Dobre priče. Jednostavno.

Nikad nisam potpuno zadovoljna učinjenim, uvijek mislim da može bolje i više. Ne volim komplimente, ne znam se s njima nositi

Što je s pričama koje snimate, a nemaju sretan ishod?

Nastavimo ih pratiti dok ne bude sretan. Pa čak i ako to znači pobrinuti se da žena koju je SOA proglasila prijetnjom za nacionalnu sigurnost, završi iza rešetaka, da se promijeni loš zakon, da se procesuira netko tko je počinio kazneno djelo. Ne stajemo dok kraj doista nije kraj.

Jeste li ikad poželili baviti se nečim manje stresnim?

Barem stotinu puta u ovih 12 godina. I onda se opet dogodi priča zbog koje se sve to isplati. Tijekom jedne krize, prijatelj mi je rekao: ‘to nije posao, veće je to od vas samih’. Živa istina koje se često sjetim.

Koliko se teško bilo ‘probiti’ do ‘Provjerenog’, što je sve prethodilo tom poslu?

U to mi se vrijeme uopće nije činilo teško, međutim iz današnje perspektive shvaćam da su to bili nadljudski napori. Nekada se znalo dogoditi da 48 sati ne spavam, već samo idem s posla na posao, iz smjene u smjenu.

Za vrijeme studiranja upala sam na Novu TV, odvažila sam se potražiti posao na nagovor profesora kojemu se jako svidjela reportaža koju sam snimila kao studentski rad. Savjetovao me da pokušam to nekome dati na televiziji da to objave. Pokucala sam na vrata tadašnjeg direktora programa Nove TV. I valjda mu se svidjela nadobudna klinka koja ima želju spašavati svijet. Dozvolio mi je da se motam po televiziji, da volontiram.

A da bi mogla slijediti taj san, odnosno financirati ga, morala sam paralelno raditi u tiskari i u garderobi u noćnim klubovima. Kažem, tada mi se to uopće nije činilo zahtjevnim jer sam bila presretna što sam uopće dobila priliku. Nakon nekog vremena, urednici su se svi složili da je vrijeme da počnem dobivati i plaću. Radim što volim i još će me za to i platiti.

Sve nakon toga dolazilo je kao rezultat marljivog rada. Ništa nisam željela, nisam imala očekivanja, a ponude su se samo nizale jedna za drugom. Međutim, san je oduvijek bio raditi istraživačko novinarstvo i zato kada sam čula da Nova TV pokreće ‘Provjereno’ nisam sekunde dvojila nego sam ponovno, tada s RTL-a, otišla direktorici Nove TV i pokucala na vrata. Sve nakon toga je više-manje poznato.

Ništa nisam željela, nisam imala očekivanja, a ponude su se samo nizale jedna za drugom

Kada ste postali urednica ‘Provjerenog’, jeste li uopće slutili koliko je ta emisija važna ljudima?

Nekako imam osjećaj da tek prošle i ove sezone postajem toga svjesna. I čudan je to osjećaj, istovremeno sam ponosna zbog toga što smo to postigli, a s druge, budući da nas ljudi doživljavaju kao jedini spas u zemlji, dokaz je to koliko sustav ne valja, koliko su ljudi razočarani u institucije.

Studirali ste novinarstvo na FPZG-u. Smatrate li da kolegiji na fakultetu dovoljno dobro pripremaju mlade novinare?

Nažalost, mislim da ne. Ne govorim to samo iz svog osobnog iskustva, nego vidim i na studentima koji nam često dolaze u redakciju. Potpuno su nespremni na stvaran svijet. Prijeko je potrebno više praktične nastave.

Godine 2012. dobili ste nagradu ‘Krunoslav Sukić’ za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava.

Jedan mi je to od sretnijih trenutaka karijere. Nikad nisam potpuno zadovoljna učinjenim, uvijek mislim da može bolje i više. Ne volim komplimente, ne znam se s njima nositi. Draže su mi kritike, one me tjeraju da se preispitujem, mijenjam, borim sama protiv sebe. Ali taj sam trenutak baš bila ponosna. Pogotovo kada sam vidjela ponosne izraze lice ekipe iz zadnjeg reda, moje ekipe iz redakcije.

Koliko je važno tražiti obje strane priče?

Naravno da je važno tražiti drugu stranu priče, pogotovo kada radite istraživačko novinarstvo. Međutim, treba i znati procijeniti u kojim pričama to nije izvedivo. Ne možemo pod krinkom objektivnog novinarstva davati medijski prostor svakakvim opasnim likovima koji bi ograničavali i kršili tuđa ljudska prava. U takvim okolnostima takvim temama treba prevagnuti zdrav razum. Jer na nama, novinarima je velika odgovornost, a takvim pristupom stvaramo ‘čudovišta’.

Ujedinjeni novinari, zajedno, možemo činiti velike stvari za javno dobro

Jesu li vam ikad priče u zadnji tren ‘otpale’ i zašto?

Otpadaju svaki dan jer se ljudi boje govoriti. Jer žele da mi sami riješimo njihov problem a da se oni ne miješaju. Jer shvatimo putem da to nije priča.

Milijun je razloga. Sastavni je to dio posla. Vrlo rijetko bude baš onako kako se dogovorimo na kolegiju kada krećemo u realizaciju emisije. I zato je super ovaj posao. Nikad predvidljiv.

Koliko su Hrvati medijski pismeni?

Nažalost, malo. Ljudi nekritički prihvaćaju ono što čuju. Nema procesuiranja informacija. I zato imamo pokrete poput ravnozemljaša ili protivnike cijepljenja. Dostupnost društvenih mreža omogućila je svima da se čuje njihov glas. Fake news se šire brzinom munje. Ljudima se lako manipulira jer lakše je uključiti TV nego mozak. Iznimno je zato važno uvesti medijsku pismenost u škole.