Foto: Privatna arhiva

Crni povod za intervju jubilarnog broja nametnuo se, nažalost, sam. Nakon slučaja silovanja u Zadru koji je uznemirio cijelu zemlju, odlučili smo razgovarati s psihologinjom Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, Anom Raguž, koja iz profesionalnih razloga nije smjela govoriti o konkretnom slučaju, ali je s nama podijelila svoje stručno znanje o elementima takvih slučaja.

Koliko su silovanja česta u Hrvatskoj?

Istraživanja pokazuju da u svijetu, u Europi, ali i u Hrvatskoj svako peto dijete, odnosno svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak, prije navršene 18. godine doživi neki oblik seksualnog zlostavljanja.

Postoji li tipičan profil napadača ili neki znakovi upozorenja?

Iako postoji vjerovanje da seksualno zlostavljanje djece počine nepoznate osobe, znamo da je većina djece žrtava doživjela seksualno zlostavljanje od poznate osobe. Drugim riječima, 90 posto djece poznaje svoje zlostavljače, a što je dijete mlađe, veća je vjerojatnost da je riječ o članu obitelji. Seksualni zlostavljači najčešće ne koristi tjelesnu prisilu nego metode kao što su potkupljivanje, udovoljavanje djetetu, manipulaciju, postupke uvjeravanja u tajnost njihova odnosa, prijetnje, zastrašivanje.

Što je sa žrtvama, odabiru li ih napadači prema nekom kriteriju?

Proces zavođenja žrtve počinje identificiranjem ranjiva djeteta, posebno ako je riječ o zlostavljaču izvan uže obitelji ili zlostavljaču koji koristi internetske kanale, odnos se najčešće prezentira kao ekskluzivan i poseban. I to je jedan od razloga zbog kojeg mnogi slučajevi seksualnog zlostavljanja ostaju neotkriveni, procjenjuje se da se samo od jedno od deset djece nekome povjeri da je seksualno zlostavljano. Poražavajuće su statistike da je u žrtava 10 do 16 godina prosjek vremena koji prođe od početka do razotkrivanja zlostavljanja, pri čemu je manja vjerojatnost razotkrivanja što je zlostavljač djetetu bliža osoba.

Govori li nam ta statistika o razlozima nepovjeravanja?

Djeca i mladi se boje da im se neće vjerovati, da će ih drugi osuđivati, da će misliti da su upravo oni krivi ili barem djelomično odgovorni, boje se socijalne isključenosti i stigme (posebice dječaci zbog straha od stigme homoseksualnosti), gubitka anonimnosti, nesigurnosti i straha od gubitka kontrole nad procesom. Posebice ako je zlostavljač osoba iz obitelji, djeca se boje gubitka obitelji, prijetnji zbog uništavanja obiteljske dinamike. Djeca, također, šute jer se boje prijetnji zlostavljača, boje se jer su bliski i povezani sa zlostavljačem. Napokon, djeca šute jer osjećaju sram, krivnju i osjećaj odgovornosti, posebno ako su osjećali ugodu.

Na koje znakove treba obratiti pozornost pri identificiranju žrtava?

Seksualno zlostavljana djeca ne razlikuju emocionalne dodire od seksualnih dodira, a zbog rane izloženosti seksualnim iskustvima, nerijetko su sklona seksualno rizičnim ponašanjima ili pak imaju teškoća pri stupanju u seksualne odnose. Iako je seksualno zlostavljanje teško uočiti prema nekim fizičkim pokazateljima mnogi znakovi, poput promjena u djetetovu ponašanju, burnije reagiranje ili pasiviziranje, otpor prema tjelesnom dodiru ili provođenju vremena s određenom osobom, zanimanje za seksualne aktivnosti i radnje prije nego je razvojno primjereno, seksualizirano ponašanje, prekrivanje tijela odjećom ili potpuno oskudno odijevanje mogu biti poticaj za razgovor.

Tko i kako može pridonijeti prevenciji silovanja ili ublažavanju njegovih posljedica?

Povjeravanje djece žrtava nužno je za iniciranje intervencija kojima možemo zaustaviti zlostavljanje i ključno za smanjenje vjerojatnosti i težine posljedica zlostavljanja. Reakcije članova obitelji i stručnjaka mogu pomoći u oporavku žrtve ili biti izvor sekundarne traumatizacije. Žrtvama je potrebno pokazati brigu i iskren interes i empatiju, strpljivost i spremnost da čujemo, unatoč tomu što može biti silno teško, potrebno im je da im vjerujemo, da ih ohrabrimo. Negativne reakcije, kao što su okrivljavanje djeteta, negiranje ili umanjivanje događaja, optuživanje djeteta koje činimo jer su rizičan faktor za daljnji oporavak.

Koji su dodatni koraci koje je potrebno poduzeti ako nam se netko povjeri?

Nakon podrške pri razotkrivanju, žrtvi treba postupiti s ciljem zaštite, uputiti ih na stručnu procjenu, podršku i naravno najžurnije moguće uključiti institucije poput Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, druge zdravstvene institucije, policiju, centre za socijalnu skrb i druge. Žrtvama našim djelovanjem moramo poslati poruku da je za počinjeno nasilje uvijek i bez iznimke kriv isključivo počinitelj nasilja.

Kakvu konotaciju ima tema silovanja u našem društvu?

Tema seksualnog zlostavljanja u ljudi često izaziva otpor, gađenje, nevjericu zbog doživljaja težine i preplavljenosti u potrebi da zaštitimo sebe i održimo vjerovanje da je svijet sigurno mjesto i ljudi oko nas osobe od povjerenja. Najčešće reagiramo mijenjanjem teme i negiranjem ili kada se dogodi u našoj okolini i iz potrebe da zaštitimo sebe i osiguramo si sigurno okruženje, te vjerovanja o pravednosti i pravdi, a možemo reagirati borbenošću i aktivizmom, koji ako nije adekvatno kanaliziran može na žrtve utjecati tako da se osjećaju izloženo, još jednom iznevjereno.

Kako bi se mediji trebali postaviti prema toj temi?

Prioritet uz zaštitu žrtve na adekvatan način mora biti osiguravanje njezine anonimnosti i prava na privatnost. Iz najbolje namjere, moguće je da se žrtva izloži dodatnoj traumatizaciji. Osjećaj užasnutosti može potaknuti da se javno prozivaju počinitelji, posebice maloljetni, no takvim načinom reagiranja šteti se ne samo djetetu žrtvi nego i djetetu počinitelju.