FOTO: ANTONIJA GRBAVAC/GLOBAL

U adventsko doba godine za ovu se baletnu predstavu uvijek traži karta više. Jedna od najmlađih članica ovogodišnje bajkovite izvedbe “Orašara”, balerina Anamarija Marković, i ove će godine svoje baletno umijeće pokazati ulogom Klare, djevojčice koja za božićni dar dobije lutku Orašara. Počela je plesati s četiri godine i već je tada bila odlučna u tome što želi – postati balerina. Sa samo 20 godina, iskustvo koje je stekla na svjetskim pozornicama kao što su one u Rusiji ili Švicarskoj pokazat će tijekom više od mjesec dana nastupanja u svečanom ambijentu Hrvatskog narodnog kazališta.

Bliži se premijera, a osmijeh je tu. Koliko si uzbuđena?

Jako. To je dio godine koji svi vole, Božić i Nova godina. Uvijek sam uzbuđena prije predstave, veselim se svaki put stupiti na scenu, koju god ulogu plesala, jer svaka je jednako važna. Svakoj se posvetim maksimalno, s mnogo emocija i energije jer svaki detalj i svi u ansamblu su važni.

Klaru si plesala i prijašnjih godina.

Tako je, prošlu i još nekoliko prije te. Koreografija se potpuno promijenila, prvi i drugi čin, kostimi, scenografija. Mijenja se to i da su Klara i Vila Šećera jedna uloga. Mislim da će biti lijepo.

Trema?

Uvijek to okrenem na pozitivno. Kažem sama sebi: ‘Ti to voliš, radiš to s ljubavlju’. Trema je uvijek prisutna, ali kad sve krene zaboraviš i plešeš.

FOTO: ANTONIJA GRBAVAC/GLOBAL

S obzirom na to da jako mlada imaš ovako veliku ulogu, kako te gledaju stariji kolege?

Pretpostavljam da je njima drago imati hrvatsku mladu nadu. Nekoga tko će jednog dana, nadam se, nositi repertoar. A što se mene tiče, to je velika i lijepa gesta, ali treba mnogo raditi i dalje. Iako sad već imam neki status, moram napredovati, kao osoba i plesačica. Sa svakim novim projektom, ja se usavršavam, to nikad ne prestaje.

To je dakle ono što oduvijek želiš?

Uvijek sam govorila da ću biti balerina. S pet godina hodala sam po kući, plesala i govorila da ću biti balerina. Roditelji nisu mislili da će doći do ovog stupnja, ali ja sam to forsirala i govorila da stvarno želim, a oni su pristali upisati me u baletnu školu.

Koliko je financijski zahtjevno baviti se baletom?

Roditelji su me svaki dan vozikali iz škole u školu, pogotovo kad sam išla u srednju. Ujutro bi me ostavili, išla sam u Gornjogradsku gimnaziju, a navečer bi u baletnu dolazili po mene. Sve ono što nosim – dres, triko, baletne papučice, špice, to sve košta. Par špica košta od 400 kuna pa naviše. Danas postoji više vrsta, postoje i one od 800 kuna. Ako mi treba 20 pari na godinu, mora se odvojiti zaista mnogo novca. Sad kad radim, to je drukčije. Nešto dobijem od kazališta, nešto si kupim sama, ali nije jeftino.

Koliko ti je stipendija na Akademiji A. J. Vaganove olakšala?

To je bilo nevjerojatno iskustvo. Nismo se nadali da ću ja nešto osvojiti, išli smo da vidim kako bih se snašla i da iskusim natjecanje. I ljudi su vjerojatno prepoznali nešto drukčije u meni i odlučili mi dati stipendiju. Da je nisam dobila, tko zna bih li ikad imala prigodu otići u Rusiju, u pitanju je stvarno mnogo novca. Mislim da godina školovanja iznosi oko 15.000 eura, sada se sigurno i povisila.

 

FOTO: ANTONIJA GRBAVAC/GLOBAL

Što je poboljšalo tvoj rad, a da nisi mogla dobiti kod nas?

Općenito smatram da rusko ministarstvo i država više cijene kulturu. Oni mnogo u to ulažu. Tamo je razred od 20 djevojaka ili 15 djevojaka i pet dječaka, veliki razredi. Nas je na kraju diplomiralo troje, u mojoj klasi kad sam završavala ovdje. Nismo imali muškarce, a svaka balerina mora iskusiti partnerstvo. To je ono što mi je najviše nedostajalo i to sam nadoknadila u Rusiji.

Znači u Hrvatskoj nema dovoljno muškaraca zainteresiranih za balet.

Nažalost, ne, ali mislim da to nije samo u našoj profesiji. Zašto je to tako, tko će znati. Možda zbog predrasuda.

Zahvaljujući odlasku u Rusiju nastupala si i na nekim svjetskim pozornicama. Kolika je razlika sad kada nastupaš za zagrebački HNK?

Više je emocija kad nastupam tu u Hrvatskoj, svi su oko tebe, svi su ti podrška i žele te vidjeti. I roditelji i prijatelji su ponosni na mene i jedva me čekaju vidjeti na sceni. A i kad si vani, čim čuješ taj pljesak, kad ljudi prepoznaju tvoj rad i trud, normalno da će te to oraspoložiti. Znači da možeš pridobiti i ljude koji te ne poznaju, to je velika stvar.

Kako podnosiš kritike?

Kritike su uvijek tu, mislim da ja kad sam bila mlađa drukčije bih shvaćala kada bi me profesor ‘ukorio’, mislila bih da je sve grozno, da ne valja. Pa emocije prorade – tužan si i ljutit, ali sada kad sam starija svjesna sam da je to samo proces rada. Normalno da je loše, zato sam ovdje, zato imam i baletnog majstora koji će me ispraviti. Normalno mi je primiti kritiku, ako se nekome svidi ili ne svidi to što radiš. To je sve način da napredujem. Nije me strah kritika.

Što smatraš svojim najvećim uspjehom?

Jako sam zahvalna na svemu što mi se dogodilo u životu. Rusija je nešto u što sam vjerovala, bila sam realna i znala da postoji mogućnost da neću proći dalje jer ipak sam iz male zemlje. Kao mala sam rekla da ću ići u Rusiju, nevjerojatno mi je da su mi se stvarno snovi ostvarili. Zato kažem, trebaš vjerovati i mnogo raditi da ti se nešto ostvari u životu. Ponosna sam na to.

Paziš li na prehranu?

Drukčija građa tijela zahtjeva drukčiji način prehrane. Naravno, pazim kako se hranim, jedem meso i salate, trudim se hraniti zdravo, jesti voće, ali kad su teške probe tijelo traži i slatko i slano pa si ipak to priuštim.

Koji ti je najveći porok?

Jao, kokice. Nije to toliko nezdravo, ali recimo da je to moj porok. Od slatkog preferiram tamnu čokoladu.

Rekla si da si završila Gornjogradsku gimnaziju, što s daljnjim obrazovanjem?

Maturirala sam, to sam odradila. Hoću li jednog dana htjeti nastaviti obrazovanje, zašto ne? Ni pred čime ne zatvaram vrata. Naš je tempo težak, nemamo radno vrijeme, stoga ne znam kako bih to uskladila.

FOTO: ANTONIJA GRBAVAC/GLOBAL

Jesi li razmišljala što bi to bilo da se ipak odlučiš upisati fakultet?

Uvijek mi je balet bio prioritet pa mi je sad to teško reći. Vjerojatno bih upisala ruski ili povijest i geografiju, njih sam voljela u školi.

Koju bi svoju vrlinu, a koju manu izdvojila?

Vrlina mi je što volim raditi, i poslovno i privatno. Mana? Dosta sam nestrpljiva, volim da sve odmah bude savršeno, vjerojatno zato što sam dosta mlada. Balerina mora biti strpljiva, stoga možemo reći da je to svojevrsni trening za mene.

Koje se nezgode sjećaš da ti se dogodila za vrijeme jednog od tvojih nastupa?

Pa prošle godine, za vrijeme izvođenja Labuđeg jezera poskliznula sam se, dotaknula rukama pod, ali sam se brzo uspravila i nastavila dalje, tako da vjerujem da neki nisu niti primijetili. Meni je to sve bilo simpatično jer, eto, nikad ne znaš kad ti se nešto može desiti, koliko god bio koncentriran. Ne može uvijek sve biti savršeno.

Koliko slobodnog vremena sada imaš?

Uvijek se nađe slobodnog vremena, barem za vikend. Obično sam s obitelji, u društvu s prijateljima na kavama. Najveći je problem iscrpljenost pa za izlaske nemaš energije. Iako, naravno, i to se može, za sve se trudim naći vremena.

Postoji li neka ljubav u tvom životu?

Postoji, ali ti neću previše odavati (haha). Sve se stigne, a za to treba truda i vremena. Teško je jer druga strana mora imati dosta razumijevanja, posebice kada je vrijeme u pitanju. Imaš ograničenje, a ponekad želiš odvojiti malo vremena samo za sebe, odmoriti se, u miru pojesti, pročitati nešto. Ključ je u razumijevanju.