Foto: Neva Žganec/Global

Christian Jean-Michel Jalžečić (27) u jeku koronakrize otvorio je nezavisno kazalište. On je student pete godine kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramske umjetnost u Zagrebu i na njega je karantena u ožujku djelovala vrlo inspirativno. Tada je došao na ideju otvaranja Divan Teatra, koju je s nekoliko suradnika realizirao prije dva mjeseca. I oni su se morali prilagoditi uvođenju novih epidemioloških mjera pa trenutačno Divan Teatar djeluje – u potpunosti online. Christian nam je ispričao kako je započela njegova kazališna priča, koliko ga je Akademija promijenila te gdje svoj teatar vidi za pet godina.

Kako si se zaljubio u kazalište?

Od malih me nogu majka Svjetlana vodila u kazalište, a ljubav se dogodila na lutkarskoj predstavi “Ježeva kućica” u Kulturnom centru Travno. Nitko iz obitelji nije umjetnik, mama jedina ima umjetnički senzibilitet, a po struci je bioenergičarka. Jedino bih u kazalištu bio mirno dijete, a kad bi došli doma mamu sam tjerao da mi radi predstave. Kao osnovnoškolac krenuo sam na dramske grupe u Zagrebačkom kazalištu mladih, a paralelno sam trenirao taekwondo. U odabiru između sporta i kazališta ipak je pobijedila umjetnost. Dok sam se još profilirao kao umjetnik mislio sam da me više zanima film. Ipak, odlazeći sve češće u kazališta shvatio sam da me više zanima “živi materijal”, umjetnost koja ti se odvija pred očima upravo u tom trenutku.

Ispričaj nam svoju priču o upisu na Akademiju.

Akademiju sam upisao s 24 godine. Trebala su mi tri “nespremna” pokušaja da shvatim da iza svakog upisa na Akademiju stoji puno rada. Ipak, sve dok nisam upisao Akademiju itekako sam se bavio kazalištem i radio amaterske predstave u kazalištu Knap. Prijemni je, kao i na svim smjerovima na Akademiji, stresan jer se upisati može jako mali broj studenata. Sve je pred komisijom od devet ljudi koji su renomirani redatelji u Hrvatskoj i ispituju te o maketi na kojoj prezentiraš koncept.

Postoje predrasude da se na Akademiju upada “preko veze”. Mislim da sam ja, s mnogim kolegama koji su nekoliko puta išli na prijemni, dokaz da ako se trudiš – možeš ostvariti to što želiš. Anegdota s prijemnog, osim depresije baš i nema. Treći sam put bio pred komisijom tek deset minuta, a inače studenti tamo budu po sat vremena. U slučaju da nešto drugo studirate, ali se ipak bavite kazalištem volio bih spomenuti da se na Akademiju može doći i na diplomski studij.

Postoje predrasude da se na Akademiju upada “preko veze”. Mislim da sam ja, s mnogim kolegama koji su nekoliko puta išli na prijemni, dokaz da ako se trudiš – možeš ostvariti to što želiš

Koliko te Akademija promijenila?

Svaki te studij mijenja kao osobu, ali ne znam može li te ijedan drugi studij promijeniti kao studij kazališne režije. Vrlo je specifičan, s mentorima si na konzultacijama i vas je dvoje, mentori o tebi znaju više nego ti sam. Prva godina je najteža, dug je proces prilagodbe, ali onda polako shvaćaš da sve možeš lako okrenuti u svoju korist. Kasnije smo po devet sati na Akademiji, počeo sam jako cijeniti društvo koje mi nije s Akademije – da me malo ohlade, da slušam kako im je na drugim fakultetima. Nije dobro biti samo unutar zidova Akademije.

Foto: Neva Žganec/Global

Kako je nakon upisa na Akademiju tekao tvoj put?

Kad kreneš na Akademiju malo se “rasplinu balončići” – shvatiš da nisi zapravo ništa napravio samo time što si se upisao. Tek kad upišeš Akademiju počinje pravi rad. Na četvrtoj sam godini imao i jednu veliku krizu – propitkivao sam se je li to za mene. Mentor mi je tada rekao – ako se ne pitaš je li to za tebe, znači da onda stvarno nije. Ako se konstantno propitkuješ – znači da je. Kriza me nije obeshrabrila, a shvatio sam i da nije stvar vremena, nego imaš li jasan cilj koji želiš postići.

Koji je tvoj cilj?

Raditi drukčije stvari, istraživati, pokazati svojim predstavama da kazalište može i treba progovarati o temama od kojih inače izmičemo pogled. Profilirati sebe kao redatelja koji živi kazalište i postići da se upravo to vidi i u mojim predstavama. Otvaranjem Divan Teatra cilj mi je i dati mladim ljudima priliku. Da ne moraju čekati svoj prvi projekt u institucionalnom kazalištu, ovisiti o tome da ih netko pozove i da im ulogu ili režiju, da napišu tekst.

Što je Divan Teatar?

Umjetnička organizacija i kazalište smješteno u Pierottijevoj ulici, blizu kluba Medika, Prehrambeno biotehnološkog i Rudarsko-naftnog fakulteta. Ime može značiti divaniti, razgovarati, dijalog. Može biti i divan, lijep – sklono je različitim interpretacijama. U programu imamo pjevačke radionice koje vodi mlada operna pjevačica Buga Marija Šimić, radionica kreativnog pisanja koju vodi dramaturginja Dorotea Šušak, dramske radionice za studente koje vodi glumica Vini Jurčić i ja, dramske radionice za srednjoškolce koje vodi glumac Vid Čosić te dramske radionice na engleskom za sve generacije, a vodi ih glumac Denis Bosak.

Polaznici tijekom godine rade na određenom materijalu i na kraju ga prezentiraju na manifestaciji “Dani Divan Teatra”, koji je zakazan za proljeće 2021. Tek smo krenuli, upoznajemo se, promatramo tko što može, tko što želi, da vide žele li oni mene. Ne ograničavamo nikoga, ako si se upisao možeš reći za dva mjeseca ja to više ne bi – slobodna je volja.

Foto: Neva Žganec/Global

Kao nezavisno kazalište nemamo početni kapital, u unajmljenom smo prostoru i financiramo se zasad isključivo od članarina, a kasnije ćemo i od javnih natječaja Ministarstva kulture i grada Zagreba, donacija… Prostor, koji je zapravo prazan stan i odaje vrlo domaćinsku atmosferu je dovoljno velik za radionice, ali ne za neke produkcije pa ćemo za predstave tražiti prostor od grada ili ulaziti u koprodukcije s drugim kazalištima. Trenutačno, sve spomenuto – ide online.

Koje ti radionice vodiš?

Vodim ih tri u Divan Teatru i još dvije u kazalištu Knap. Moje su radionice podijeljene u tri stupnja – potpuni početnici, zatim polaznici koji imaju već nekog kazališnog iskustva te najnapredniji, iznimno talentirana grupa od desetak ljudi koji su već bili na prijemnim ispitima i nisu uspjeli upisati Akademiju. Kod nas su našli utočište, a nitko sretniji od mene ako sljedeće godine ne upišu Divan Teatar već upravo Akademiju.

Otvaranjem Divan Teatra cilj mi je i dati mladim ljudima priliku

Aktivan si još uvijek i u kazalištu Knap…

Tamo sam počeo i zbog toga je za mene to toliko posebno mjesto. Dom mi je to već sedmu godinu. Imam ondje veliku podršku Morane Forenčić i Anje Planinčić koja je ravnateljica Centra za kulturu na Peščenici, da nije bilo njih ne bi bilo toliko uspjeha. Upravo je predstava “Anka”, koja je igrala u Knapu osvojila vrlo vrijedne nagrade, bila je na internacionalnom festivalu u Laktašima gdje je osvojila nagradu za najbolju režiju i Ema Drokan za najbolju glumicu te nagradu za inovativnost na državnom festivalu, kao i nagradu za najbolju predstavu u Zagrebu. Apsolutno moje najdraža amaterska predstava.

Kako nađeš vremena za sve?

Lagao bih kad bi rekao da nisam umoran – ja to zovem pozitivnim umorom. Imati teatar s 27 godina nije lako, prepreke su tek na putu, ali sve je bolje s ljudima uz mene – treba birati ljude s kojima radiš. Uspijem pronaći i vrijeme za sebe, čitanje, meditaciju, druženje s dragim ljudima. Ipak, gdje god da idem – kazalište je sa mnom.

Da se ne baviš kazalištem čime bi se bavio?

Osmišljavanjem društvenih igara. To je zapravo slično kazalištu – i to je režija. Ne volim klasične društvene igre, ni previše taktike mi nije zanimljivo. Zanimljive su mi igre koje su pune spletki, laži, prevara, koje su rađene na temelju dijaloga i međusobne rasprave.

Pitat ćemo tvoju prijateljicu Lizu… kako je raditi s Kikijem?

Odlično! Vrlo je kvalitetan u svome poslu, a iako smo prijatelji, jasno zna to odvojiti kad je u pitanju posao. Već sam tri godine u dramskoj skupiti u Knapu, a sada Kikiju pomažem i s Divan Teatrom. Moj je zadatak “iza kulisa“, s kolegicom Teom Ćorlukom bavim se produkcijom, vodim komunikaciju s medijima, donacijama. Studiram ekonomiju, ali sam u potrazi za hobijem upisala dramsku grupu i to me izuzetno obogatilo, učinilo me kreativnijom, a i upoznala sam nevjerojatno zanimljive ljude.

Foto: Neva Žganec/Global

Kiki, što bi savjetovao studentima koji imaju poslovnu ideju, ali još nisu krenuli u realizaciju?

Nemojte se bojati. Idite za svojim idejama jer iz straha, panike i nesigurnosti se ništa neće dogoditi. Radite na svojim nesigurnostima i savladavanju strahovima. Nemojte da prevladaju.

Gdje vidiš Divan teatar za pet godina?

Vidim ga s mladim ljudima, koji će doći nakon završene Akademije, možda ga preuzme netko tko je jednako ambiciozan, još ambiciozniji. Vidim ga kao kazalište koje propitkuje, daje priliku, ne vidi konkurenciju u drugima, nego surađuje, kao platformi koja osim što pruža priliku, daje znanja i vještine, govori o temama koje se tiču svih nas, ponudi drukčiju sliku i kazališta i nezavisne scene.