Foto: Matea Petrović/Global

Da se dođe do Marvela, potrebna je, kaže stripocrtač Dalibor Talajić, osim talenta i – upornost. Osim poznatih Marvelovih superjunaka kao što su Deadpool i X- Men, Talajić je također ilustrirao i strip “Madaya Mom”, priču o životu i teroru koji prolazi stvarna neimenovana majka petero djece iz Madaye, grada pod opsadom u Siriji. Priča Majke iz Madaye obišla je svijet, a osim o njoj, za Global je razgovarao o stripu kao umjetnosti, njegovoj aktualnosti, kao i utjecaju koji ima na svijet

Koliko je strip obična zabava, a koliko nositelj bunta mladih?

Strip je, za početak, umjetnost, kao i svaki drugi medij. Jeftina zabava, kao što je i svaki drugi kvalitetni medij jeftina zabava. S druge strane, strip je ujedno i industrija, i to golema industrija. Što se tiče bunta, živimo u čudno vrijeme i možda griješim – ali bunta i one klasične alternative zapravo i više nema. Čini mi se da se ljudi ne znaju buniti. Prije je postojao Novi kvadrat, skupina crtača u sedamdesetima, koji je napravio strašnu promjenu, i to u jednom političkom miljeu koji je strip službeno karakterizirao kao šund. Tako nečeg snažnoga, inatnoga, prkosnoga i iskrenog ja zapravo ne vidim. Ne čujem glasove koji probijaju, one peakove u amplitudama koji provociraju, guraju, prozivaju..

Ima li strip danas svoje mjesto?

Apsolutno. Mislim da, što se tiče naših prostora, tu treba zahvaliti Novom kvadratu koji su strip gurnuli u fokus javnosti. On se nakon toga borio manje ili više uspješno da taj status održi, ali danas je, recimo, pogotovo među mladima, strip sastavni dio interesa, mode. Danas su klinci mnogo pismeniji što se tiče stripa. Čitaju ga, ali ne masovno kao prije, jer prije je strip zapravo bio jedina alternativna zabava uz televiziju. Danas se strip mora boriti s hrpom stvari da bi bio u nečijem fokusu. Klinci riječi zamjenjuju brojevima kad pišu poruke da bi to brže išlo, nemaju strpljenja. No strip je postao na neki način snobovska zabava i kao takav obvezan dio fokusa običnog čovjeka. Mora se znati nešto o stripu – nisi dovoljno in ako ne znaš. Mislim da se strip ustabilio, i to je zapravo super.

Foto: Matea Petrović/Global

A koliko treba da se napravi jedan strip i kako ga radite?

Za jednu epizodu, to je 20 strana, rok je nekakvih pet tjedana. Da se malo pravim važan – meni treba tri do četiri tjedna.

Primitivan sam, sve radim rukom. Photoshop tu i tamo, ako nešto baš ‘sfušam’.

Koja je razlika između američkih i europskih izdavača?

Europski izdavači – konkretno francuski, za njih sam radio – na glasu su da njeguju strip kao umjetnost, za razliku od ‘američkog šunda’, kako ga zovu. Međutim, uredničko upletanje u sam crtež tu je strahovito naporno za crtača. Mnogo je borbe potrebno da bi se čovjek izborio za svoju viziju. Amerikanci, nakon što ti daju posao, ostavljaju te da radiš po svom. ‘Mi smo tebe zaposlili jer znaš crtati. Zato crtaj!’

Kako vam je bilo crtati strip ‘Madaya Mom’? Doima se jako teško, s emotivne strane, crtati priču o gladi i strahu za život u okupiranom sirijskom gradu.

Bilo je teško. Osjećao sam prije svega strah. Naime – kad crtam bilo koju priču, najprije vidim scenarij. Ne počinjem crtati dok ga ne vidim. Moram priču učiniti svojom. Tako je bilo i s ‘Madaya Mom’, ali problem je bio što nisam dobio nikakve podatke, pa niti izgled jer čuvaju njezinu sigurnost. Ja sam nju morao stvoriti, ona je bila moj lik. Ali ona je stvarna žena i zato me je bilo užasno strah eksploatiram li ja nečiju stvarnu životnu tragediju na jeftin način. Kroz taj projekt sam počeo osjećati odgovornost za tu ženu. I dalje sam u kontaktu s novinarkom koja je prenosila njezine poruke. Užasno mi je jer svakog dana može doći poruka da nje više nema.

No to je priča koja traje. Kad je strip pušten u javnost, to je eksplodiralo – imao sam intervjue iz Južne Koreje, iz cijelog svijeta. Ali svako čudo za tri dana dosta. Priča je gotova, svijet ide dalje, ali ona je još tamo. To je muka.

Svjesni ste eksplozije ekranizacija Marvelovih stripova. Mislite li da je to uništilo čar stripova?

Ne. Mislim da sam jedan od rijetkih koji navija upravo za to. Naravno da je komercijalizacija za Marvel super, oni zarađuju brda i brdesa, ali radeći tako uspješne adaptacije stripa uspjeli su fokus javnosti usmjeriti na strip uopće. Strip u Americi i svijetu nikad nije bolje stajao. Sav taj uspjeh prelijeva se i na ostale kuće i svi dobivaju svoj dio kolača pa je tako strip i postao dio opće kulture, treba se o njemu znati.

Talajić je također ilustrirao i strip ‘Madaya Mom’, priču o životu i teroru koji prolazi stvarna neimenovana majka petero djece iz Madaye, grada pod opsadom u Siriji. Priča je to koja je obišla svijet

Jednom ste izjavili kako hrvatski strip nema budućnosti. Mislite li još tako?

Osoba iz Hrvatske koja želi živjeti od stripa mora raditi za strance. Kad kažem da nema budućnost, to je zato jer sam ljutit. Ja zapravo želim reći da bih žarko želio da hrvatski strip ima budućnost. Ništa kod nas nema budućnost bez potpore države. U tom smislu, kad je već potrebna pomoć države za bilo što iz kulture, moraju shvatiti da je i strip dio kulture. Strip je dio pismenosti i u tom smislu bi trebao dobivati pomoć na način da se njeguje stvaralaštvo.

Ljudi uvijek imaju rasprave ‘Hrvatski strip naspram…’ Koji hrvatski strip? Hrvatski strip ne postoji! Postoje hrvatski crtači, hrvatski izdavači – jedini koji izdaju domaće stripove su Modra lasta, što je bilo oduvijek, Prvi izbor.. i to je to. Jad i bijeda.

Što je za vas superheroj?

Superheroji inače lete, ruše zgrade ali.. Biti superheroj je stvar odluke. To je stvar duha. U situaciji kad pokušavaš prikazati normalnim ono što je apsolutno abnormalno, i zatrašujuće fatalno – tu mislim na ‘Madaya Mom’ – to je superheroj. Podsjećam se na film ‘Život je lijep’ Roberta Beninija – glavni lik ima nezamislivu situaciju prikazati rat djetetu, čak i u samom trenutku kad on ide u smrt, kao dječju igru – to je za mene superheroj. Netko će se lancem vezati pred skupštinu, netko će štrajkati glađu, a netko će – letjeti.