FOTO: DUSKO JARAMAZ/PIXSELL
Mnogi su izvođači uz njegovu pomoć dotaknuli estradno nebo – Tony Cetinski, Nina Badrić, Dino Dvornik i Doris Dragović samo su neki od njih. Zahvaljujući poznavanju inozemne glazbe i produkcije, u Hrvatsku je doveo dance scenu i okupio tim koji je stvarao prema uzoru na svjetske i europske trendove. Što misli o današnjim trendovima i je li moguć povratak dancea? Gdje je otkrio Olivera Dragojevića, kome je posvećena pjesma 23. prosinac te tko je kraljica estrade? Samo su neka od pitanja na koja nam je odgovore dao jedan od najcjenjenijih domaćih estradnih menadžera Zoran Škugor.

Kako su izgledali vaši počeci?

Kao klinac igrao sam stolni tenis i u našem su se klubu navečer održavale plesne večeri na kojima bi nastupali lokalni bendovi. Jednog dana predsjednik teniskog kluba rekao mi je kako u gradu više nema bendova jer su mladi na fakultetu. Ja sam kazao da se mogu pobrinuti za to. Inače sam dosta slušao Radio Luxembourg koji me upoznao s engleskom i američkom scenom. Imao sam ploče i jedan gramofon i još sam iznajmio jedan gramofon s razglasom. I tako sam počeo kao DJ u prostorima današnje gradske uprave, dok bi se ljeti selili na igralište Partizan.

I kada ste lokalni teniski klub zamijenili malo većom pozornicom?

Prvog ljeta u Partizanu došao mi je nekakav bend iz Zagreba da bi mi bili gosti jednu od večeri. Rekao sam im da uzmu drugi dan, ali nisu htjeli jer su znali da sam ja već uhodao narod. Bio je to bend “Biseri” Vladimira Kočiša Zeca i u tom trenutku imali su pjesmu “Anuška” koja je bila hit na radiju. Kada sam vidio da je to na Partizanu odlično prošlo, krenuo sam s njima raditi nastupe po Primoštenu, Murteru, Vodicama. Tada sam shvatio da tu ima dobre zarade i da bih se mogao time baviti. Poslije sam čuo Bijelo dugme s pjesmom “Top” i meni se to svidjelo, onako pravo rokerski. Odmah sam zvao njihova menadžera u Sarajevo i kupio dio njihove ljetne turneje za koncerte između Zadra i Splita.

Od Bisera i Anuške, preko Bijelog dugmeta pa do Olivera Dragojevića, koji je bio jedan od vaših prvih otkrića. Kako ste ga opazili?

Bio sam jednu večer u Primoštenu u noćnom baru i vidio sam da neki frajer na klaviru pjeva u originalu Stevieja Wondera, Raya Charlesa, Toma Jonesa… Mislio sam da u pozadini ima upaljenu kasetu jer mi je zvučalo nemoguće da tako lako mijenja boju glasa. Prišao sam mu u stanci i pitao ga za suradnju. Rekao je da tu radi za 800 maraka na mjesec, a ja sam mu ponudio 800 maraka na dan, 250 koncerata godišnje i ugovor na četiri godine. I tako, nakon nekoliko mjeseci postane Oliver velika zvijezda.



Velike zvijezde je rodila i dance scena. Kako ste stvorili taj novi smjer u domaćoj glazbi?

Dance sam radio čisto logično. Država je bila u ratu, sportske dvorane i hoteli su postali izbjeglički centri, dakle izvođači nisu imali gdje nastupati. Ostala su četiri grada u kojima se moglo nastupati, ali od toga se nije moglo živjeti cijelu godinu. Dakle, jedino su nam preostali diskoklubovi, a da bih ušao tamo trebala mi je glazba za takva mjesta. Okupio sam tim ljudi i od svakog uzimao ono najbolje. Dance je imao odličnu priču, ali se poslije skupila netalentirana ekipa za tu vrstu glazbe.

Ludim ritmom ste stvarali hitove i punili diskoteke širom regije. Kažu da je bilo ludo i vaše ulaganje u spotove?

Ulagao sam dosta u spotove jer sam vidio da mladi prate MTV koji je postavio visoke standarde. Okupio sam psihijatre i očne stručnjake da izmjerimo koliko kadrova u minuti djeca mogu gledati. Zaključili smo da za dance glazbu mogu podnijeti 42 do 44 kadra u minuti, dakle, gotovo svaku sekundu nam je trebala promjena kadra. Tako sam za spot “Tek je 12 sati” dao 24.000 maraka, što je danas malo više od 90.000 kuna, a za prvi spot s njihova drugog albuma 60.000 njemačkih maraka. Toliko moji kolege nisu htjeli dati za albume, kamoli za spotove.

Dance i dalje živi zahvaljujući hitovima iz vaše ere. Je li moguć povratak scene?

Moguće je. Uzme se osam do deset novih mladih i talentiranih pjevača i pjevačica, odličan producentski tim koji bi radio na europskoj i svjetskoj razini i tako se krene u utakmicu. Vjerujem da bi se mnogo toga moglo napraviti i promijeniti, ali problem su diskoklubovi. U njima su počeli vladati narodnjaci i treperi. Publika koja dolazi se opija i za svaki stol ostavi nekoliko stotina eura. Zbog tolike zarade gazdu ne zanima ništa drugo. Tu ulazim u sukob s vlasnicima klubova. Ja njima mogu uništiti subotu tako što bih punio dvorane. Ali onda klub pati, vlasnici bi bili sa mnom u ratu. Meni to ne treba.

Prvi hit Tonyja Cetinskog bila je dance pjesma. Kako ste njega uveli u priču?

Nakon što me zvao za suradnju došao je u studio dok je ET snimao album i tada sam predložio da ET i on snime duet kako bih ga slao s njima na koncerte. Nastala je pjesma “Totalno sam lud” nakon koje postaje sve uspješniji. Onda je otišao na Doru gdje je pobijedio jer je u tom trenutku jedini imao hit. Nakon toga sam ga poslao Guidu Mineu i napravljen je album koji je bio na tragu australskog benda INXS. To mi je bila ideja s Tonyjem, neki pop koji vuče na rock. Po izlasku albuma zvali su me razni rockeri i rekli da neće dobro proći, ali je album bio hit.

Kasnije je Cetinski otpjevao pjesmu “23. prosinac” koja je u javnosti uvijek izazivala emocije, ali i znatiželju komu je posvećena. Za koga pjeva tu pjesmu?

Iskreno, prvi put ikad ću vam reći istinu o toj pjesmi. Nekoliko mjeseci prije nego što je nastala bio sam na jednoj dražbi slika na kojoj su se skupljala sredstva za djecu poginulih žena imotske krajine. To me dirnulo i odlučio sam da napravimo pjesmu o nesretno stradaloj ženi i patnji osobe koja ju je voljela. Sjetio sam se pritom i svoje preminule majke te poziva koji sam primio u dva ujutro iz šibenske bolnice. Ne kažem da je pjesma posvećena mojoj majci, ali taj moj osobni trenutak je poslužio kao početak pjesme.

Osim Cetinskom, pomogli ste i Doris Dragović da zakorači na vrh glazbene scene. S kojom pjesmom je doživjela toliku slavu?

Dogovorio sam s televizijom Zagreb da Doris nastupa na Jugoviziji. Odlučio sam da Zrinko Tutić napiše pjesmu i on je imao jednu koja se zvala “Doris”, tu sam osjetio neku energiju. Rekao sam Doris da ode snimiti. Zvala me da joj se ni jedna od četiri ponuđene pjesme ne sviđa. Rekao sam Zrinku da joj da neku iz ladice. Našao joj je još jednu, i to je bilo to. Nastao je njezin prvi hit “Željo moja”. Otišla je i pobijedila. Postala je prva u pop-zabavnom điru.

Da bi neki glazbeni proizvod došao do publike, potrebna je diskografska kuća. Vi ste albume u početku plasirali preko Jugotona, a zatim otvarate svoju izdavačku kuću. Zbog čega takva odluka?

Prekretnica se dogodila kada sam s Gibonnijem išao u Jugoton da mu izdaju album, ali, nisu ga htjeli. Rekao sam im neka razmisle do sutra. S obzirom na to da me nisu nazvali, otišli smo Gibo i ja ponovno moliti. Na kraju su ga ipak uzeli, ali onda sam rekao Gibi da je ovo zadnji put da nekog nešto moljakam i da ću otvoriti svoju izdavačku kuću. Ljudi iz Jugotona su me pitali zašto idem u to, a ja sam im rekao da ne ide narod u prodavaonicu pitati za Jugoton, nego za Mišu Kovača, za Azru ili za Bijelo dugme. Briga njih tko je izdavač.

Je li se miješala država u odnose s izvođačima?


Nakon što platim dvoranu, ZAMP i općinski porez sve bi bilo podmireno. Nikog više nije zanimalo koliko plaćam izvođače i u kakvim sam odnosima s njima.

Jeste li stvarali konkurenciju između svojih izvođača?

Postojala je konkurencija Vanna – Nina i Tony – Karan. To je bilo važno kako bi se radilo što bolje i da se nitko ne uspava. Smatrao sam da je lakše kontrolirati konkurenciju u svom timu, nego da netko sa strane uleti. Zato sam radio na tome da se moje zvijezde druže i da imaju zajedničke koncerte.

U medijima su kao najveće suparnice prikazane Jelena Rozga i Severina. Koja je, prema vašem mišljenju, kraljica estrade?

Severina je bila jako popularna, ali vidio sam da prodaja karata ide i Rozgi. Za mene su kraljevi i kraljice samo oni koji u tom trenutku masovno prodaju karte.

Posljednjih se godina regionalna scena dosta promijenila. Kakvo mišljenje imate o novim izvođačima i zašto su treperi trenutačno najpopularniji?

Kad sam ih poslušao na YouTubeu, shvatio sam da je to glazba mnogo lošija od moje iz 90-ih. Nešto repaju i kopiraju Amerikance, čijoj se produkciji i dalje teško mogu približiti. To je glazba novih generacija koje subotom izlaze u klubove i ostavljaju po nekoliko stotina eura za stolom punim alkohola. Vlasnicima to odgovara i zbog toga na red ne mogu doći stare zvijezde, jer su skupe, a udarne termine popunjavaju treperi. Ali lako je napuniti već uhodan klub, zanima me kako bi rasprodali arenu usred tjedna. Tu su krivi i mediji koji su stvarali euforiju, a ja nikad nisam vidio ili čuo da se čeka red ispred kluba. Dok je u moje vrijeme toga bilo. Nekad je i po nekoliko tisuća ljudi ostalo bez karte, a postojao je i prijenos uživo na televiziji. Na kraju večeri nitko nije bio ni pijan, ni drogiran.

Koliko su relevantni i realni pregledi na YouTubeu?

To se kupuje. Odakle Srbima po 20, 30 milijuna? Nema toliko stanovnika na cijelom Balkanu. Znači, pumpa se.

Kakve ste suradnje imali sa svjetskim izdavačkim kućama?

Ušao sam u komunikaciju sa Sony Musicom kada je E.T s “Tek je 12 sati” imao nakladu od oko 60.000, a tada najveća svjetska zvijezda Britney Spears ima 18.000. Mnoge tvrtke iz svijeta su mi se javljale da bi otkupile moju tvrtku. Njima je bilo iznenađujuće kako grupa iz Hrvatske ima bolju prodaju od tada najpopularnije svjetske pjevačice. To mi je bio znak da radim dobro jer stranac zove samo za ono što je kvalitetno. Onda mi je Nina Badrić izašla na 12 svjetskih kompilacija, to se nikad nikom na Balkanu nije dogodilo.

Po čemu se vaše viđenje estrade razlikuje od drugih menadžera?

Moje kolege tada, a i ovi mladi, nisu shvaćali kako funkcionira biznis. Ja sam se vodio zdravom logikom. Uz to sam imao viziju i slušao glazbu neprestano. Po odlasku iz Šibenika ostavio sam više od 2000 ploča, prošao sam sve žanrove. Kolege su bile navikle da rade koncerte, a da drugi kreiraju karijere. Kada sam odlučio da ću financirati karijere trebao sam napraviti tvrtku u kojoj imam izdavaštvo, dakle, diskografski dio, prodaju CD-a i kaseta, koncertnu poslovnicu, marketing, vanjske kompozitore i autore tekstova, vanjsku ekipu za snimanje i režiranje spotova te vanjska studija za snimanje albuma, odnosno pjesama. Čak sam u jednom trenutku kupio kameru za snimanje spotova i s Guidom Mineom napravio tonski zvuk. De fakto sam tada zaokružio što ozbiljna glazbena tvrtka treba imati. Jednini menadžer koji je odlučio ozbiljno se baviti time bio je Branko Paić.