Domagoj Matijević (25) radnik je kakvog mnogi poslodavci priželjkuju. U posljednjih devet godina radio je svaki posao koji mu je došao pod ruku i tako skupio iskustvo kakvo rijetki posjeduju. Od fizičkih i tehničkih do administrativni i komunikacijskih poslova, radio je sve, a čak je dva ljeta posvetio i radu u Americi u sklopu programa Work and Travel koji postaje sve popularniji među studentima. Doznali smo sve o američkim radnim uvjetima i mentalitetu radnika te što sve Hrvati mogu iz toga naučiti.
Kako biste opisali svoje radne navike?
Rekao bih da su čak i loše, ali u slučaju da me nešto zanima su fenomenalne. Recimo posao koji sad radim mi je zanimljiv i nije mi problem biti ažuran čim osjetim da me nešto imalo zanima. Ako trebam raditi nešto što me ne zanima, automatski nemam nikakve volje baviti se time. Zato sam nedavno odustao od fakulteta jer se nakon sedam godina studiranja nisam mogao natjerati učiti stvari koje me nisu zanimale.
Zanimljivo je da kažete to za svoje radne navike s obzirom na to da ste radili jako velik broj poslova za tako mladu osobu. Koje ste sve poslove do sad radili?
Probat ću se sjetiti svega. Dostavljao sam hranu, vozio po Zagrebu i okolici hostese koje su promovirale cigarete, radio sam selidbe dosta dugo, renovirao stanove sa svojim ujakom, radio u muzeju čokolade kao voditelj i čistač, u knjižari kao menadžer odnosa s javnošću, prodavač i uređivač internetske stranice, u skladištu distribucijske kuće, u arhivi jedne bolnice, prodavao ortopedska pomagala, čak sam za jednu firmu provodio ankete na terenu. Bio sam voditelj veslačke sekcije na fakultetu, iako me to na kraju nisu platili, a u svijetu veslanja sam još na natjecanjima radio kao zaštitar i držač čamaca. Bio sam blagajnik u trgovini, radio sam i na validaciji čistih prostora gdje smo provjeravali jesu li filteri u farmaceutskim firmama dovoljno čisti.
Onda dolazimo do poslova koje sam radio u SAD-u. Prao sam suđe u restoranu, radio na odjelu morske hrane i mesa u trgovini i uređivao terene za golf. Ima tu još nekih malih poslova koje i dalje radim s vremena na vrijeme, recimo kemijsko čišćenje automobila. Trenutačno sam stalno zaposlen na Hrvatskom katoličkom radiju kao radijski tehničar, a volio bih se pozabaviti i audio produkcijom na koncertima.
Kako onda povezujete svoje "loše" radne navike i toliki broj poslova? Jesu li vas stvarno svi ti poslovi zanimali?
(Kroz smijeh) Radio sam sve te poslove jer mi je trebao novac. Kada je tomu tako, nekako zanemariš činjenicu da radiš nešto što te ne zanima zato što dobiješ plaću pa vrijedi pretrpjeti to.
Koji je najbolji, a koji najgori posao koji ste radili?
Uvjerljivo najbolji posao koji sam radio je održavanje golf terena u SAD-u. Bio sam zaposlen u klubu koji je bio drugi najbolji u saveznoj državi Rhode Island gdje sam bio smješten za vrijeme Work and Travel programa, tako da je bio dosta ekskluzivan. Došao bih na terene oko 5:00 ili 5:30 ujutro i tada bismo dobili radne zadatke za taj dan. Najčešće je to bilo košenje trave, čupanje korova i uređivanje pijeska. Slušao bih podcast dok sam obavljao posao i gledao sam predivne izlaske sunca svaki dan, baš je bio gušt.
Najgori posao koji sam radio je blagajnik u trgovini. Radio sam to par mjeseci jer sam curi dugovao novac i hitno mi je trebao neki posao. Smjene na običnoj ili samoposlužnoj blagajni trajale bi po šest sati, ali sam svaki dan imao osjećaj da radim 15. Također je vrijedilo pravilo da svi viška novci idu trgovini, a svaki manjak smo mi radnici trebali platiti iz džepa. Mislim da je dozvoljena greška bila samo oko 75 lipa. Stvarno ne znam kako blagajnici uspiju raditi svaki dan.
Spomenuli ste poslove koje ste radili u Americi. Kako ste se odlučili za Work and Travel program?
Ja prvobitno nisam htio ići, ali je moja cura jako htjela jer je nju pozvala prijateljica pa sam pristao da i mi odemo. Iskreno sam očekivao da će se plan raspasti i da neću morati ići, ali se to nije dogodilo i stvarno smo otišli. Došli smo u Ameriku i prvih tjedan dana sam se htio vratiti doma, a na kraju se pretvorilo u to da želimo ostati tamo.
Sve skupa smo dvaput išli na program i oba puta radili po tri i pol, četiri mjeseca. Prvu godinu oboje smo radili prvi posao šest dana tjedno i drugi posao tri ili četiri dana tjedno. To su bili radni dani od 15 sati dnevno. Budili bismo se u 6:00, otišli na posao, radili do 16:00, onda otišli na drugi posao u 17:00, tamo radili do ponoći i tako u krug. Drugu godinu smo čak malo pojačali i radili smo drugi posao po pet dana tjedno, što je meni bilo katastrofalno jer nakon nekog vremena nisam više mogao hodati zbog problema s tetivama.
Kakvi su uvjeti rada u Americi u usporedbi s Hrvatskom?
Vrlo dobri. U Americi se generalno osjećaš puno više cijenjeno kao radnik, ali ovisi i o tome gdje si zaposlen. U trgovini u kojoj sam ja radio imao sam plaću od oko 17 dolara po satu, a kolega koji je tamo radio 30 godina imao je plaću od oko 40 ili 50 dolara po satu jer mu se svake godine dizala za određeni postotak. Ja sam radio standardno, nisam se ubijao od posla, a svejedno mi je šef udovoljavao zahtjevima.
Jednom sam ga pitao da odem s posla četiri sata ranije jer je Hrvatska igrala utakmicu taj dan i rekao mi je da nema problema. Znao je da sam dobar zaposlenik i da ga ne varam za novce koje zarađujem. Taj je poslodavac također bio jedan od rijetkih u okrugu koji je plaćao zdravstveno osiguranje. To ovisi od firme do firme, rijetko koja pokriva zdravstveno osiguranje. Kad sam radio u restoranu rekli su mi da mi mogu srediti vizu u slučaju da se odlučim tamo ostati te da bi me rado pogurali da radim i kao kuhar, što je bio bolje plaćen posao. Svi su te voljni pogurati ako vide da želiš raditi, svi žele da napreduješ, pogotovo ako si mlad. Ljudi stvarno jako cijene ako želiš raditi.
Što biste u kontekstu američkih radnih uvjeta poručili hrvatskim poslodavcima?
Da se ne zapošljava nepotistički i po tome tko ima vezu. Ono što mi je po tom pitanju najviše otvorilo oči je vođa jednog odjela u trgovini u kojoj sam radio. Čovjek je bolovao od cerebralne paralize, hodao je na štakama i s protezama na nogama. Na prvu sam mislio da je zaposlen jer je trgovini nešto značilo imati hendikepiranog radnika. Jednog dana nam je falilo ljudi i vidio sam ga kako ide van na štakama i gura devet kolica nazad u trgovinu i ne žali se. Ni u jednom trenu nije naglašavao kako ima hendikep, a u isto je vrijeme radio više od nekih ljudi koji ga nisu imali. U industrijama u kojima sam radio zapošljavalo se isključivo po tome koliko kao radnik pridonosiš poslu. To je ono što se najviše cijeni i takve radnike šefovi guraju naprijed.
Kakve ste još razlike primijetili u usporedbi s Hrvatskom?
Kupovna moć je puno veća u Americi. S 200 dolara namirnica možeš preživjeti čitav mjesec, a plaća ti je oko 700 dolara tjedno. Najviše me iznenadilo što kvadrat stana tamo košta otprilike isto kao ovdje. U predgrađu Bostona manje bih platio kvadrat stana nego u Zagrebu.
Još jedna razlika koju bih istaknuo je otvorenost američkog društva, to je glavni razlog zašto mi se tamo toliko svidjelo. Od starijih kolega s kojima sam radio u trgovini jedan je bio opsjednut stripovima, drugi videoigrama, a treći je vjerovao da će svemirska letjelica doći po njega kad umre. Svatko je imao nešto, a nekako je sve prihvaćenije i dostupnije, što mi se jako svidjelo u kontekstu mojih hobija.
Vrlo su jasne razlike i u mentalitetu američkih radnika u usporedbi s hrvatskim. Njihovo društvo izrazito je kapitalističko. Tamo ti se nitko neće žaliti kako nema novaca, nego će ti jedan dan reći kako više nema vremena za druženje jer radi dva posla 95 sati tjedno. S lakoćom prihvaćaju to da moraju puno raditi ako žele zaraditi.
Je li vam falila američka radna dinamika kad ste se vratili u Hrvatsku?
Nije mi toliko falila radna dinamika koliko novac. Prešao sam s toga da zarađujem 1000 dolara tjedno na to da zarađujem 900 eura mjesečno, tako da mi je svakako falio novac.
Je li vam još nešto iz Amerike falilo?
Najviše mi je falila ta američka otvorenost prema svemu koju sam spominjao. Tamo sam mogao pronaći trgovinu ili ljude za svaku nišu koja mi je pala na pamet, što je u Zagrebu puno veći izazov, iako se i ovdje nekako snalazim. Zato bih i dalje radije živio u Americi. Mislim da je tamo potencijal za život puno bolji, ali sam zadovoljan trenutačno i sa Zagrebom.
Kakve savjete imate za studente koji planiraju ići na Work and Travel program?
Ako želite zaraditi, možete se oprostiti od pretjeranog slobodnog vremena. Na poslu morate pokazati dobar karakter i da želite raditi. Postoji jako veliki potencijal da zaradite i uštedite neki solidan novac. Usput, gdje god da idete na program, nemojte se ustručavati potrošiti dio zarade na putovanje po toj zemlji. Mi smo prve godine nakon programa putovali dva tjedna, a druge godine 20 dana. Nismo uopće štedjeli na putovanju i svejedno smo se u Hrvatsku vratili s dobrim ušteđevinama. Nakon što sam već dvaput bio na takvom programu, mogu reći da je odlično iskustvo i super prilika za sve koji su spremni puno raditi.
*Ovaj intervju nastao je u sklopu kolegija Umijeće intervjua na studiju novinarstva pri Fakultetu političkih znanosti
