Dok ekstremi jačaju, a svaka rasprava sve češće postaje borba za “našu” i “njihovu” istinu, dr. sc. Eva Anduiza Perea iz Barcelone jedna je od rijetkih koja sustavno proučava kako smo došli do točke u kojoj se feminizam ponovno mora braniti – i to ne od otvorenog seksizma, već od njegovih suptilnih, modernih oblika.
Profesorica na Autonomnom sveučilištu u Barceloni već godinama istražuje rodni backlash, fenomen u kojem napredak ženskih prava izaziva kontraudar krajnje desnice i društvenog konzervativizma. U vremenu kad su društvene mreže pretvorile negodovanje u politički kapital, a jednakost postala izlika za negiranje nejednakosti, njezin rad otvara važno pitanje: jesmo li zaista postigli ravnopravnost ili smo samo naučili bolje prikrivati nejednakost?
S profesoricom smo razgovarali nakon dvodnevne konferencije Hrvatski politološki razgovori, održane prošlog tjedna na Fakultetu političkih znanosti.
Trenutačno se u svojem istraživanju fokusirate na negiranje rodnog backlasha i kako on ide u prilog krajnjoj desnici. Na koji način se rodni backlash najviše pojavljuje među građanima Španjolske i ostatku Europe?
U slučaju Španjolske, jedna od najosjetljivijih stvari u toj dinamici su moderni seksistički stavovi. Seksizam koji zatičemo danas kreiran je još u devedesetima. Ljudi više nisu priznavali da su tradicionalni seksisti. Nisu smatrali da su muškarci superiorniji nad ženama ili da bi trebali biti utjecajniji na poslu, u politici i sličnim pozicijama moći. Moderni seksizam pojavljuje se u smislu da ne vidimo da trenutačno postoje diskriminacija i nejednakost. Gotovo smo postigli jednakost u društvu. Žene imaju ista prava i mogućnosti kao muškarci i zbog toga cijela hajka se priklanja tome što su feministice ljute. Seksizam danas se očituje kroz suptilnije stavove da problem više uopće ne postoji. Razina seksizma u Španjolskoj se spustila, ljudi su postali svjesniji problema, ali ubrzo nakon ponovno je počela rasti u nedavnim godinama i ostala je veoma visoko.
O kojim godinama pričamo?
Do smanjenja razine seksizma došlo je između 2017. i 2018., nakon #MeToo pokreta i demonstracija koje su uslijedile. No potom se seksizam pojačao od 2018. do 2020. godine.
Zašto je došlo do tog rasta?
Moguće da su ljudi vidjeli da su se nakon nekog vremena stvari popravile, to bi moglo biti objašnjenje. Alternativno viđenje je porast vidljivosti krajnje desnice koja je ušla u parlament, to se desilo kao posljedica svega toga. Ako pratimo kako se sve odvijalo i spojimo ključne događaje možemo reći da je porast seksizma i krajnje desnice povezan s feminističkom mobilizacijom koja se dogodila prethodno. Oni su bili popratni backlash i sad su u puno boljoj situaciji da donose zakone i utječu na situaciju.
Rodni backlash eskalira tijekom vremena. Koji su glavni faktori za to?
Ovo je jako zanimljivo pitanje, jer primjerice u Španjolskoj imamo rodnu jednakost. Već od 2004. postoji zakon o rodnom nasilju, tri godine nakon njega dobili smo zakon o jednakosti koji je propisao jednako mjesta za oba roda svugdje, bez diskriminacije. Možemo razglabati o tome jesu li ti zakoni bili efikasni ili ne. Možda nisu, ali istina je da su ih odobrile sve političke opcije i nije bilo backlasha. Ne kao što ga vidimo danas.
Trenutačno je prisutno više socijalne mobilizacije oko tog pitanja, dok je feministički pokret prije bio puno obuzdaniji. Prije se nisu svi smatrali feministima pa je pokret bio ograničen. Zakoni su ušli u institucije preko pozicija koje su feministice imale uglavnom u socijalističkoj stranci. Tako da puno toga je drugačije. Također, vezano za temu seksualnog nasilja i pristanka u kontekstu seksualnih odnosa, to pitanje je isto kontroverznije nego što je nekad bilo. Bilo je drugih zakona oko kojih se nisu svi složili.
Što se dogodilo 2022., Španjolska je naizgled postrožila zakonsku definiciju silovanja, ali je njime stvorena velika pravna rupa?
Novi zakon u Španjolskoj opisuje rodno nasilje na vrlo ograničavajući način. Već 2004. rodno nasilje reguliralo je zločin koji bivši ili sadašnji partner počini protiv žene. On je jasno rekao da nasilje može postojati i unutar braka te da to nije nešto što bi se trebalo rješavati u intimi, već da je pitanje javnog problema. No nasilje oca prema kćeri, primjerice, tada nije definirano kao rodno nasilje.
Godine 2022. nastupila je promjena. U središte zakona "Samo da znači da" pristanak je stavljen u središte. Prekršaj je proširen na sve vrste rodnog nasilja i jasno je definirano da što god da se dogodi bez pristanka, bilo to nasilno ili ne, postupak treba biti kažnjen. Zakon je trebao uvesti obvezni pristanak za spolni odnos, ali zapravo je u sebi imao pravnu rupu. Spojio je dotadašnje kategorije "zlostavljanja" i "napada" te snizio minimalnu kaznu. Pošto je obuhvaćao više prekršaja, bilo je više i rangiranja težine prekršaja. Mnogi, već osuđeni počinitelji, žalili su se i dobili smanjenje kazne. S obzirom da se ta niža minimalna kazna primjenjivala retroaktivno, u nekim slučajevima počinitelji su ranije izašli iz zatvora.
Nekolicina je istaknula da postoji problem sa zakonom, ali nije ih se čulo. Pojavile su se debate o tome da su predlagači zakona htjeli niže kazne. Ne znam je li zakon prošao zato što je kontroverzan, ili su ga učinili kontroverznim jer su ga samo progurali. U smislu da strane koje su ga zagovarale nisu tražile slaganje nego samo da se dignu ruke za njega. Samo su se htjeli razlikovati od ostalih po tome što problem imaju u svojoj agendi. I to je, moram reći, izazvalo velike negativne reakcije. Vlada je u travnju 2023. izmijenila zakon kako bi ispravila pravnu rupu i spriječila daljnja neželjena oslobađanja, ali ozbiljnost skandala je ostala.
Istraživali ste i što populizam donosi u političku arenu. Mislite li da previše pojednostavljujemo ako kažemo da je populizam nužno dobar ili loš?
Imamo više vrsta populizma. Iz akademske perspektive, neki ljudi ga preziru uglavnom zato što ga vide kao suprotnost pluralizmu. Ne možemo imati zdravu demokraciju bez pluralizma, bilo da se kreće lijevo ili desno. Drugim ljudima se populizam jako sviđa ili da bolje kažem, vide njegovu svrhu i kako ga koristiti strateški. Takvo vodstvo u Španjolskoj je koristila stranka lijevog spektra Pademos u svojim početnim godinama. Koristili su tehnike populizma koje privlače pozornost i ljude demokraciji, koja ponekad ne gleda dovoljno na ljude.
Nekad ljudi nisu baš sretni kako demokracija funkcionira. Političke stranke ih ne čuju, a institucije su udaljene, a Pademos je nastupao kao da želi vidjeti što ljudi zaista žele. Postoji dobar populizam koji želi nadoknaditi ograničenja liberalne demokracije, a tu je i lošiji primjer ekskluzivnog, nativističkog i krajnje desnog populizma. Ne možemo uzeti desničarske populističke stranke i ljevičarske populističke stranke pa ih usporediti s onima koji ne koriste populizam. Stavljanje svih primjera u istu košaru previše pojednostavljuje situaciju. Kompleksan je to fenomen, a kompleksan je i način na koji ga politička znanost rabi.
Što je s društvenim mrežama? Kako one utječu na polarizaciju?
Mislim da se svi možemo složiti da potiču takvu dinamiku. Naime, osnova društvenih mreža je interakcija sa sadržajem, a da bi ju dobili, moramo imati negativan sadržaj. Sav taj clickbait, negativne emocije, posebice gnjev, svi ti elementi koji su protiv nečega dobivaju više interakcija nego dijeljenje pozitivnih sadržaja.
Postoje i istraživanja koja pokazuju da ljudi reagiraju više na negativno jer smo biološki predisponirani da se bojimo prijetnje i da reagiramo ako je u blizini tigar.
Upravo tako. Mislim da se društvene mreže na jednak način povezuju s našim mozgom i načinom na koji luči dopamin. Utječu na osnovu našeg uma i izgrađene su prema tome. Znači da će promovirati takav sadržaj i privući više reakcija ako imaju takav negativan, polarizirajući sadržaj. Tamna strana društvenih mreža, prema nekim ljudima je samo algoritam. Radi se samo o tome da one olakšavaju neslaganju da se probije. One su maknule i gatekeepere. Više ne postoji filter koji su imali tradicionalni mediji i sporazum da nećemo poticati razne ludosti, to više ne postoji.
Primjerice, u Španjolskoj postoji jedan krajnje desničarski aktivist radi ture po sveučilištima gdje pokušava držati govore. Ne dobiva službena odobrenja, ali upravo su odbijanja ono što želi. Pokazuje svijetu da ga cancellaju, da ga odbacuju sa sveučilišta i javnih mjesta. Ne postoji dobar način da se to riješi jer što god da napravite iskoristit će se protiv vas. On je primjer problematike. Ako postoji veliko negodovanje, mogućnost mobilizacije ili studentski protesti, on će to pokazati na svojim profilima. Kao što će prikazati i govor koji održi. Prije možda nitko ne bi obraćao pažnju jer nije bitan, ali sad je to jako teško jer se takve stvari osnažuju. Takav gatekeeping ne postoji. Demokracija znači da svi govore - u redu, ali neki ljudi imaju vrlo problematične misli i diskurse. Sad govore i oni.
Poprilično ste istražili ovo područje, pa bih još malo ostala na društvenim mrežama. Napisali ste knjigu baziranu na istraživanju o korištenju društvenih mreža u političke svrhe u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji. U istoj knjizi ste kao referencu koristili istraživanja iz cijelog svijeta, a vaš rad o mobilizaciji putem društvenih mreža bio je fokusiran na Španjolsku. Možete li podijeliti primjer koji bi prikazao učinak koji društvene mreže imaju na izlazak na izbore?
Dosta se promijenilo otkad je ta knjiga napisana, ali jedan od osobno najšokantnijih primjera dogodio se odmah nakon velike ekonomske krize i nekoliko godina nakon što smo počeli s politikom štednje. Dakle, oko 2011. godine trebao je biti jedan od mnogo anti-asterity protesta. Sindikati su pozivali ljude, sudjelovale su i neke stranke i lijevo krilo je također pokušalo mobilizirati ljude da dođu na prosvjed. Transparenti su bili jako jednostavni. Sve je bilo povezano sa starim organizacijama, standardizirano i "dosadno".
Dan nakon uslijedio je još jedan poziv, ovaj put nazvan Real Democracy Now. Bio je to poziv Indignatosa na prosvjed 15. svibnja. Ovog puta održan je veliki prosvjed. Ljudi su na njemu kampirali, mase ljudi bile su spojene online i uspjeli su privući razne profile ljudi. Mlade, ljude s manje političkog iskustva, nove članove. Naravno, članovi socijalnog pokreta su bili tamo, ali oblik prosvjeda nije bio onakav kakav sindikati organiziraju u posljednjih 20 godina.
Nisu bili protagonisti.
Točno to. Slučaj je otkrio moć mobilizacije koju imaju novi mediji. Vijest o masovnosti prosvjeda je došla do SAD-a i tamo je održan prosvjed protiv Wall Streeta.
Prema istraživanju koje ste proveli do sada, imate li kakvih ideja kako bi mogli pomiriti ekstreme koji za sada samo rastu?
Jedan od problema je što izborne kampanje danas neprestano traju. Kad si u kampanji, mobiliziraš ekstreme. Želiš da oni budu mobilizirani, da se pojave i da glasaju. Postoje razdoblja mobilizacije i skretanja pažnje na razlike i konflikt, ali trebala bi postojati i razdoblja u kojima se pokušavamo razumjeti i postići dogovore oko bitnih stvari. Da bi politička opcija ostala dugoročno relevantna, mora razmišljati i o potpori koju joj drugi mogu pružiti u budućnosti. U obzir treba uzeti i fragmentaciju. Nisam sigurna gdje početi s lomljenjem tog ciklusa vječnih kampanja, možda nam je potrebna dugoročnija vizija. Također, političke elite bi trebale shvatiti da je hranjenje konflikata ovih razmjera problematično za demokraciju. Ovo bi trebali biti prvi koraci, a ne vidim ih, bar ne u Španjolskoj.
Što vidite kao najveće opasnosti ako ne stanemo na kraj polarizaciji?
Ovisi kako definiramo polarizaciju. Ako mislimo na ljude koji imaju različite poglede na svijet, mislim da to možemo izdržati u popriličnoj mjeri. Sustav to može izdržati i dobro je da imamo razlike u političkim projektima. Problem nastaje kad počnemo vidjeti druge kao neprijatelje i prijetnju demokraciji. Za mene je najkompliciranije kako ne upasti u to. Jer ovaj oblik nije puko neslaganje s vođama druge strane, ono znači da zaista mislimo da druga strana može dokrajčiti demokraciju i ne smatramo ih legitimnom opcijom. To je vrlo opasno.
Koji bi savjet dali nekome tko ne studira nužno političke znanosti, ali želi odgovorno koristiti svoja politička prava?
Bit ću malo kontradiktorna. Prvi savjet je: kad nailazite na politički sadržaj, kao i sve ostalo na društvenim mrežama i novinama, proučavajte sve kritički. Ne nasjedajte na štogod potvrđuje vaša očekivanja i učvršćuje uvjerenja. Uzmite malo distance i možda dajte šansu i drugoj strani. Samo da vidite, "aha postoji nešto dobro što govori druga strana i nešto krivo na mojoj".
Uz to, mislim da je bitno da pokušamo vjerovati političkim institucijama. Možemo biti kritični prema njihovom radu, ali njih imamo. Moramo naučiti raditi s onime što imamo da bi mogli popraviti i izgraditi bolje. Ne smijemo odustati od izbora, glasanja i praćenja ponešto političkog sadržaja.
I na kraju, kad pričamo o mladima i njihovom gledanju na društvene probleme o kojima smo raspravljali, gdje vidite njihovu ulogu u budućnosti? Kako mogu pomoći sebi i nama?
Glasanje. Jako je bitno da glasaju jer mladi postaju sve manji dio populacije. Rađa se sve manje djece. Zbog toga i zato što sve manje glasaju političari ne pridaju dovoljno pažnje njihovim potrebama. Bitno je da su u toku i posebno da glasaju.
