Foto: Damil Kalogjera

Hrvoje Korbar ima “Najljepši posao na svijetu”, a čak ga ni pandemija nije spriječila da u njemu uživa. Ovaj mladi kazališni redatelj u pandemiji je pokrenuo i dva mjeseca intenzivno sudjelovao u organizaciji humanitarne inicijative “Jedni za druge”, susreo se s raznim socijalnim slučajevima i zaključio – “meni ipak jako dobro u životu”. Veliku je sreću imao i neposredno nakon završetka prošlogodišnjeg lockdowna – nijedan projekt nije mu otkazan. Tako je predstava “Najljepši posao na svijetu“, koja se premijerno prikazuje ovaj petak, njegova četvrta premijera u posljednjih godinu dana.

Predstava o kazalištu u kazalištu. Što je toliko posebno u svijetu kazališta?

Kada razmišljam o tome zašto se bavim kazalištem, uvijek se rado sjetim citata pokojne kostimografkinje i dizajnerice Ivane Popović koja je rekla da je u kazalištu zanimaju “mašta, mašta, mašta i – hrabri ljudi“. Kazalište je za mene prostor susreta, stvaranje novih svjetova, propitkivanje ovog našeg svijeta i različitih pogleda na njega, prostor koji ne smije podleći niti jednoj dogmi. I prostor igre – ne koristi se slučajno termin “glumačka igra”. Ta igra nam omogućuje da svijet gledamo drugačijim očima.

Što vama znači ova predstava?

Prema tekstu Ivice Ivanca “Najljepši posao na svijetu” nastala je moja prva samostalna produkcija. Ta slikovnica nalazila se na polici u stanu moje bake i djeda u Splitu i živo se sjećam trenutka kad sam je otkrio i prvi put pročitao. Nakon toga, pročitao sam je barem desetak puta. Do tada sam bio tek “obični” gledatelj opčinjen iluzijom kazališta, nakon čitanja te knjige počeo sam se sve više zanimati za to kako nastaje svijet iza kulisa i zamišljati sebe na nekom od tih kazališnih hodnika.

I tada, prije pet godina, i sada, kad sam dobio priliku da se vratim tekstu u profesionalnom kazalištu, htio sam djeci, ali i svima drugima prenijeti upravo tu impresiju koju je na mene ostavila Ivančeva izrazito satirična knjiga. Jedan odrasli gledatelj na generalnoj probi rekao da je nakon predstave i on poželio “stati na pozornicu” – to je ono što je cilj predstave, i nadam se da će ona privući publiku da se vraća u kazalište, a da nam se oni najhrabriji i najmaštovitiji od njih pridruže i na pozornici ili iza nje.

Bio bih nezahvalan kad bih ušao u kulturpesimistične žalopojke kojima smo obasuti sa svih strana, a i ne želim živjeti paradigmu umjetnika kao žrtve sustava

Jako ste mladi, kako ste se slagali s kolegama na ovom projektu?

Moja mladost nije bila neka prepreka na ovom projektu. Budući da je veći dio ansambla predstave studirao ili završavao studij na Akademiji dramske umjetnosti kad sam ja bio pri početku, tako da se ipak dobro znamo s akademskih hodnika. I svi ostali članovi ansambla su me primili izrazito srdačno, suradnja je tekla izrazito glatko i bez zavrzlama koje ćete imati prilike vidjeti u predstavi – ansambl je izrazito profesionalan, uigran, vješt i brz, te su mi doista omogućili da radim svoj posao najbolje što znam, kao i svi ostali djelatnici Kazališta Trešnja, koji su omogućili da se ova predstava realizira na najvišoj razini u ovim za kazalište prilično teškim vremenima. Ova predstava, naposljetku, posvećena je svim ljudima koji rade u kazalištu, a ne samo onima koje vidimo na pozornici. I inače mi je uvijek najdraže čuti što o predstavi misli tehnika, garderobijeri i garderobijerke, tete iz šminke – ako su oni zadovoljni, to mi je obično dobar znak.

Foto: Damil Kalogjera

Ovo vam je prva suradnja s kazalištem Trešnja. Možda zvuči otrcano, ali gdje se vidite u budućnosti?

Imam osjećaj da nam je pandemija pomalo dokinula osjećaj budućnosti. Postalo je nemoguće planirati svoj rad kroz sljedećih šest mjeseci, a kamoli kroz neko duže vremensko razdoblje. U Hrvatskoj je prilično teško specijalizirati se za određenu vrstu kazališta. Ako bih mogao istaknuti nešto što me izrazito privlači, a u čemu se još nisam imao prilike okušati do kraja samostalno – to je glazbeno kazalište i opera. U proteklih nekoliko godina imao sam prilike okušati se u različitim žanrovima i vrstama izvedbe, a kroz sljedećih godinu dana se nadam da ću s kolegicom Mateom Bilosnić uspjeti pokrenuti umjetničku organizaciju u kojoj bismo se htjeli baviti alternativnim formatima izvedbe koji pomalo izlaze iz okvira kazališta i kazališnih prostora.

Pratite li inozemnu kazališnu scenu? U usporedbi s Hrvatskom, koja je najveća razlika?

U “starom” normalnom barem jednom godišnje otišao bih do Berlina, Venecije, Beča ili neke druge europske metropole na kazališne festivale i po tjedan dana samo gledao predstave. Lockdown je to sve pojednostavnio i doveo nam najbolja svjetska kazališta na male ekrane. Sve te produkcije koje dolaze do nas, kao i one koje sam gledao na velikim festivalima, nastaju u neusporedivo bogatijim produkcijskim uvjetima nego li su naši, ali ni to nije nužno garancija kvalitete predstave. Ono što svakako razlikuje ozbiljne nacije od nas su jasno definirane kulturne politike, vizije razvoja institucija kao i izvaninstitucionalnog kazališta, što je kod nas uglavnom prepušteno slučaju i ponekim entuzijastičnim pojedincima.

Biste li se okušali u inozemstvu? Kakve prognoze biste sebi dali?

Ja svakako nisam od avanturista koji će sutra spakirati kofere i otići pokušati živjeti hollywoodski san. Kad bih se sutra našao negdje u inozemstvu, ne bih imao izbora nego li početi sve ispočetka, raditi negdje kao asistent, inspicijent ili slično i polako uspostavljati kontakte, dokazivati se. Ono što svakako vidim kao priliku su različiti masterclassovi, koji su prilika i za dodatno obrazovanje, i za uspostavljanje kontakata. Mogućnost su i različite rezidencije, međunarodni projekti, festivali, showcaseovi – mogućnost da se putem svog rada u Hrvatskoj uspijem plasirati na neko međunarodno tržište.

Ono malo domaćih kazališnih umjetnika koji su ostvarili ozbiljne karijere u inozemstvu, imali su i itekako ozbiljne karijere i u Hrvatskoj. Iako, pandemija je i tu pomalo ograničila snove – trenutno sanjam da ću se uspjeti dokopati makar Venecijanskog biennalea kao turist ovog ljeta, i to će isto predstavljati ozbiljan pothvat.

Imam osjećaj da nam je pandemija pomalo dokinula osjećaj budućnosti. Postalo je nemoguće planirati svoj rad kroz sljedećih šest mjeseci, a kamoli kroz neko duže vremensko razdoblje

U vašoj biografiji piše da ste asistirali mnogim redateljima. Što vam je to iskustvo donijelo?

Asistiranje je nužna nadopuna formalnog obrazovanja i mislim da je bez takvog iskustva nemoguće napredovati i razvijati se kao redatelj. Akademija dramske umjetnosti je siguran svijet u kojem se stvari odvijaju u donekle kontroliranim uvjetima. Režija se naravno s teorijskog aspekta može i mora predavati i proučavati, ali susret s praktičnim radom i upoznavanjem tehnologije i organizacije rada u kazalištu daje ti sasvim drugu perspektivu i susreće s realnim problemima koji te čekaju u profesionalnom životu.

Foto: Damil Kalogjera

Kazalište je prilično patilo u zadnjih godinu dana. Kako je vama prošla pandemijska godina?

Bio bih nezahvalan kad bih ušao u kulturpesimistične žalopojke kojima smo obasuti sa svih strana, a i ne želim živjeti paradigmu umjetnika kao žrtve sustava. Neizvjesnost i nesigurnost u našem su poslu “staro” normalno koje je ovo “novo” normalno samo pojačalo, sustav ima mnoge probleme kojima i nakon pandemije treba tražiti rješenja, ali trudim se da mi to ne proizvodi preveliku anksioznosti i da neprestano pokušavam otvoriti nova vrata i prozore, pronaći načine i prostore gdje mogu nastaviti stvarati, bilo u kazalištu ili u drugim područjima svog djelovanja i interesa.

U kazališnom svijetu, koji je recept za uspjeh?

Uspjeh, kao i napredak, riječi su prilično upitnog prizvuka i ne volim se njima zanositi. Iako je paradigma generacije millenialsa, kojoj rubno pripadam, da predani rad i trud više nisu garancija “uspjeha”, ja još uvijek volim vjerovati kako nema drugog puta do uspjeha osim toga. Za sad je funkcioniralo, pa se nadam da će i nadalje. Svijet nije pravedno mjesto, nitko ti ne može garantirati da će izvrsne ocjene na Akademiji rezultirati uspjehom u profesionalnom životu, da ćeš nakon jedne uspješne predstave dobiti angažman za produkciju nove.

Naposljetku – jedini osjećaj uspjeha koji me zadovoljava nije onaj ekstrinzičan poput javnog priznanja, pa tako i činjenice da sad sudjelujem u ovom intervjuu, već intrinzičan – zadovoljstvo realiziranom predstavom ili projektom, svijest da sam stekao neko novo iskustvo, da sam naučio nešto novo i da se nastavljam razvijati kao redatelj, ali i kao čovjek.