Foto: Ariana Mužić / GLOBAL

“Ideja je bila pokazati kontrast između studijskog života i karijere i toga što ljudi ne znaju ‘izvan okvira’. Na kakvom on to jastuku spava i gdje živi? Nitko to ne zna i nikoga do sada nije ni zanimalo”. Tako je svoju prvu izložbu opisao mladi fotograf Ivan Mihaljević. Izložba “Izvan okvira” prikazuje se u Narodnom sveučilištu Dubrava do 18. ožujka, a publiku je osvojila jer prikazuje likove mnogima omiljene antitelevizijske emisije “Noćna mora” Željka Malnara.

​Protagonisti Noćne more, priča Ivan, velike su televizijske zvijezde, iako se to možda ne čini na prvu. Kad su u tramvaju ili autobusu ljudi ih prepoznaju, a njihovi videozapisi imaju i preko milijun pregleda na YouTubeu. Ova kultna emisija emitirala se dok je Ivan još bio dijete, a ideju za izložbu posvećenu Malnarovim protagonistima dobio je prije godinu dana. Za nastanak izloženih fotografija bilo je potrebno mjesec i pol dana, a slikanja se, kaže, uhvatio tek kad je već dobio slobodan termin za izlaganje.

Izložba traje već neko vrijeme, kako si zadovoljan reakcijama?

Ljudima je kad su došli na otvaranje bilo fora vidjeti zanimljive fotke, ali onda bi vidjeli na primjer Anđu, muškarca koji se oblači kao žena. Anđa, odnosno Bruno, je diplomirani glumac, Akademiju je upisao iz prve što je jako teško. Profesiju zna i razumije. Živi u Tkalčićevoj ulici, no to je sve u potrošenom izdanju, pogotovo nakon potresa. Živi u svojim perikama i kostimima, ali opet može biti “normalan” muškarac. Ljudi koji su dolazili i odlazili uopće nisu shvatili da je dio bez kostima isti dio izložbe, mislili su da je to netko treći.

Bila su mi zanimljiva ta njihova lica. Njih studijski zapravo nitko do sada nije obradio na profesionalan način, to su bile uglavnom televizijske snimke loše kvalitete

Zašto baš protagonisti Malnarove Noćne more?

Ja sam se zapravo počeo baviti fotografiranjem i videom kao klinac, kao što to inače bude s obiteljskim fotićem pa preraste u nešto malo jače. S 15 godina mi se dogodila slučajnost da sam poznavao Jumba, producenta Noćne more. Došao mi je i rekao: “Ti mali se baviš videom. Ajde sada mi trebaš kao kamerman”. Onda sam radio od 15. godine na Z1 kao snimatelj na Nemogućoj eMisiji.

Noćne more nije bilo od Malnarove smrti i onda je gospodin Denis Kršek vlastitim novcem skupio sve likove i počeo ponovno snimati emisiju, likovi i ideja su bili isti, a naziv drukčiji. To nije bila obična emisija da si za kamerom, a oni tamo nešto sjede za stolom, nego su se dizali i psovali nas snimatelje. U toj interakciji nekako smo se sprijateljili i pričali svoje životne priče. I eto, jednostavno mi je bilo zanimljivo. Kako se bavim fotografijom i videom pokušao sam ispričati upravo tu njihovu priču “izvan okvira”, iako je izložba veliki iskorak. Napraviti izložbu nije jednostavno.

Otkud naziv “Izvan okvira”?

Ljudi su ih uvijek gledali na tom malom ekranu u okviru. Službeni naziv za kadar je okvir, a upravo izvan okvira ljudi ne znaju od čega oni žive, gdje žive i čime se bave i to sam htio prikazati.

Laki, iako je televizijska zvjezda, živi u maloj sobici koja je u jako lošem stanju (Foto: Ivan Mihaljević)

Kako si birao likove?

Odabrao sam njih šest, iako ih ima i više. Neki su preminuli, neki su bili malo komplicirani, a neke nisam ni htio jer nisu glavna postava. Bila je ideja da svakoga portretiram na dva načina. Dokumentarno na lokaciji koja njih označava, gdje rade i žive i studijski u nekom kostimu koji je vizualno atraktivan i zanimljiv.

Kako su reagirali kad si im se javio za fotografiranje?

Puno njih je trebalo zapravo više puta objasniti, jer nisu baš shvaćali što je to. Rekli bi: “kako to sad, ček je’l me snimaš ili fotografiraš?” Zanimljivo je što su se znali ekstremno dobro ponašati pred objektivom nakon 20 godina pred kamerom. Znali su trenutak kad da prijeđu na glumu, a nakon toga bi postali svoji. Svi su bili zapravo jako profesionalni, što nisam baš očekivao.

Veliku ulogu igraju ekspresije lica, je li tu na vidjelo izišla ta njihova gluma?

Bila su mi zanimljiva ta njihova lica. Njih studijski zapravo nitko do sada nije obradio na profesionalan način, to su bile uglavnom televizijske snimke loše kvalitete. Nitko ih nije profesionalno fotografirao. Njima je ovo bilo zanimljivo iskustvo, a meni su bili odličan temelj da napravim zanimljivu priču o nekome. Svatko ima različite fotografije. Zašto je Laki obučen u svećenika? Pa nema nikakav poseban razlog, jednostavno mu je to bio lik u emisiji. Inače mi je on najtužniji i zato sam mu dao najviše fotografija. On živi u zgradi koja je u dosta lošem stanju u jednoj sobici i stalno gleda album u kojem su fotografije njega kad je bio mlađi. Katastrofa je jastuk na kojem spava. To su bili baš ljudi s teške margine, on pogotovo.

Izložba ide dalje u Dubrovnik i Šibenik

Kako si postigao te ekspresije?

Sa svima sam odradio istu stvar. Rekao sam im da ćemo uzeti 20 sekundi i ja ću rešetati raspoloženja kao što su sreća i tuga, a onda da oni rade te izraze lica. Svi su bili iznenađujuće brzi. Njihova su me lica zapravo inspirirala da radim portrete i onda se to pretvorilo u kostimografiju i scenografiju.

Kako je emisija utjecala na njihove živote, može li se povući neka paralela s današnjim vremenom?

Apsolutno, sad stojimo ispred Jarana. Obučen je u zatvorsko odijelo, ali ima krila. To je jedan od njegovih kostima koji je nosio u jednoj od epizoda Noćne more. To me zapravo potaknulo da pronađem jedan takav kostim i odjenem ga u to. Oni su svi od reda osobe s posebnim potrebama, ali su dobili svojih pet minuta i “poletjeli” su. Uspjeli su i postali reality zvijezde poput drugih, ali opet su u drukčijoj situaciji. Jaran radi u udruzi URIHO koja zapošljava ljude s invaliditetom i on razdvaja bakar od željeza i aluminija te stavlja u čašice. To radi cijeli dan. Taj neki kontrast mi je jako zanimljiv. Velik su dio svog života proveli na televiziji, koja je i dalje jak medij.

Jaran svoje dane provodi radeći u udruzi URIHO (Foto: Ivan Mihaljević)

Zanimljivo je u kojem su smjeru otišli nakon snimanja serije, Braco je postao voditelj romske udruge.

On je zapravo najbolje stojeći od svih, najbolje se snašao. Ima svoj restoran, žena mu radi odličan burek i ćevape. Bio mi je zanimljiv romski običaj po kojem on nikad ne sjedi za istim stolom sa ženom. On je uvijek za velikim stolom, a žena uvijek sa strane ili gleda televiziju ili iz pozadine gleda u njega ili puši cigaretu. Naravno, u svom restoranu ima velike postere Malnara.

Koji su bili najveći izazovi prilikom snimanja?

Bilo ih je jako teško sve skupiti, trebalo je nazvati razne ljude. Remzo nema telefon, nitko ne zna gdje živi i što radi. Bilo je teško doći do njega, a vremena nije bilo puno. Kad smo došli kod Cezara, njegov pas mi je skoro odgrizao nogu pa ga je morao vezati. On obožava tog psa. Inače je meštar za bijelu tehniku, kad se nešto pokvari on će ti odmah reći “fali ti taj i taj dio moraš to kupit tamo”. Njegova radiona ima puno zanimljivih detalja, ali nažalost nisam uspio sve prikazati jer su svi morali dobiti jednak prostor. Ipak, izložba ide dalje u Dubrovnik i Šibenik pa se možda nešto i doda.

Po romskom običaju Braco nikad ne sjedi za istim stolom sa svojom ženom (Foto: Ivan Mihaljević)

Malnarova antitelevizija

Željko Malnar bio je novinar i putopisac. Njegova emisija “Noćna mora” smatra se jednom od prvih emisija najotvorenije demokracije u Hrvatskoj. Svatko je mogao doći i reći što je htio. Snimala se u kasnim noćnim satima, a Malnar se nerijetko preko telefona svađao s gledateljima. Emisija je imala i stalnu postavu protagonista među kojima su bili Braco, Remzo, Jaran, Anđa, Laki i Cezar čije isječke iz života možemo vidjeti u izložbi fotografija “Izvan okvira”.

“Malnar je puno godina putovao po svijetu i snimao je to za HRT i za razne druge televizije. Nakon što mu je to dosadilo išao je napraviti antiteleviziju. Zapravo je napravio odličan casting jer je on našao sve te ljude i spojio ih. To je sve bila zezancija. Cijelu noć po šest do sedam sati emisije. Mislim to je apsurdno, emisije inače traju sat vremena maksimum i to je to”, rekao je autor izložbe Ivan.

Naime, cilj Noćne more bio je pokazati kako izgleda život u Hrvatskoj te su upravo zato protagonisti bili pripadnici nacionalnih manjina, ovisnici i ljudi s margina društva. Oni su ljudi čije se postojanje ignoriralo.
Emisija je dobila titulu antitelevizije jer se emitirala u terminu kad su svi već spavali, ispunjena je psovkama i tabu temama i znala je trajati satima. Njezin je sadržaj i danas predmet suprotstavljenih polemika.