Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Doc. dr. sc. Marko Mustapić sociolog je koji čiji se rad fokusira, među ostalim, na mlade, populizam i demokraciju u Hrvatskoj. Viši je znanstveni suradnik na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, a nedavno je objavio opširnu analizu djelovanja Živog zida, koji se sve više počeo javljati kao treća struja u hrvatskom de facto dvostranačkom sustavu.

Sudjelovao je u provedbi niza domaćih i međunarodnih istraživačkih projekata. Trenutačno je suradnik na dva velika europska znanstvena projekta Obzor 2020 o mladima (‘PROMISE’ i ‘CHIEF’) i jednoj COST Akciji. Za Global je govorio o političkoj participaciji mladih, populizmu kao metodi dobivanja glasova, ali i o tome brinu li se uopće hrvatski političari za pitanja svojih mladih birača.

Je li mit ili stvarnost da su mladi postali apatični prema političkim zbivanjima?

To je zapravo popriličan mit, odnosno etiketa koja se vrti kad su u pitanju mladi i opće društvene teme. Naravno da mladi već desetljećima iskazuju mnogo veću sklonost tzv. generacijskim temama tipičnim za ovu populaciju, od načina provođenja vremena, do suvremene pop-kulture i slično. U tom su smislu mladi manje upućeni na političke teme, ali to ne znači da nisu zainteresirani za politiku i da je ne prate. I negativan odnos prema politici svojevrsno je političko stajalište. Takve su izjave tipične kad se govori o mladima kad se ne želi ići dublje i pokušati vidjeti kako je zapravo njihovo viđenje društvene zbilje.

Najveće su podskupine glasača, poput umirovljenika ili branitelja, one na koje se stranke znatno više koncentriraju. Mladi su im samo dosta zgodna metafora

Znači, rekli biste da nema apatije, nego da imaju negativan interes?

Najpreciznije bi bilo reći da su mladi zapravo izrazito nezadovoljni politikom i općim društvenim uvjetima u Hrvatskoj već dugo godina. Mladi u Hrvatskoj, nakon onih u Grčkoj, najnezadovoljniji su političkim institucijama i političkim strankama u svojoj zemlji u odnosu prema drugim članicama EU-a. To je, naravno, u korelaciji s našim političkim akterima, političkim liderima i strankama i njihovim načinima rješavanja problema, odnosno obnašanja dužnosti, pogotovo kada su na vlasti.

Što mladima zapravo najviše smeta?

Ono što oni smatraju najvećim problemom jest, naravno, nezaposlenost. No ono što dolazi nakon toga je korupcija. To je opet povezano s tim nepovjerenjem u institucije. Provodio sam istraživanja s kolegama s Instituta Ivo Pilar koja upućuju na golem udio mladih koji su stranački neopredijeljeni. Nisu skloni nekoj od stranaka i ne cijene stranke koje su trenutačno na političkom tržištu. Međutim, ono što je frapantan podatak, postoji istraživanje IDIZ-a koje se provodilo 2013. i koji je pokazao na reprezentativnom uzorku mladih da je deset posto njih u nekoj stranci, što je znatan porast u odnosu prema njihovu istraživanju provedenom 2003.

U tom istom istraživanju, međutim, samo pet posto mladih potpuno vjeruje strankama. To upućuje na to da i među stranački aktivnim mladima postoji veća skupina koja je dosta oportunistički orijentirana, bez čvrstih uvjerenja i koja učlanjenjem u stranku vidi mogućnosti lakšeg zapošljavanja, napredovanja karijere i slično. Taj dio mladih preuzimaju obrazac političkog oportunizma od starijih generacija koji je u nas prisutan još od razdoblja socijalizma.

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Kako je to moguće, kad u Hrvatskoj postoji više od 150 različitih stranaka?

To je pitanje ponude i potražnje, ali i toga koliko su te stranke sposobne mobilizirati mlade, koliko su orijentirane na njih u svojoj komunikaciji. Ugrubo, imamo ključnu podjelu na konzervativnu i socialno liberalnu političku opciju, odnosno HDZ i SDP, a sad imamo nove opcije poput Živog zida koji stavljaju jednakost između tih dviju etabliranih opcija i tu oni zapravo zadobivaju naklonost dijela mladih. Dakle, mnogim mladima je dosta i HDZ-a i SDP-a i takvi su skloni novim akterima.

Sjetite se samo političkih kampanja gdje stranke daju razna obećanja, rješenja i određene politike. Za vrijeme kampanja, na skupovima se političari na bini vole okruživati mladima kao nekakvom metaforom skrbi za budućnosti i za mlade, no kasnije na listama imate jednog ili eventualno dvoje mladih koji će eventualno ući u Sabor i zastupati interese mladih. Najveće podskupine glasača, poput umirovljenika ili branitelja, one su na koje se stranke znatno više koncentriraju. Mladi su dosta zgodna metafora, no to je heterogena populacija koja nije sposobna nastupati organizirano kao grupa za pritisak poput homogenijih skupina, na primjer, spomenutih branitelja.

Među stranački aktivnim mladima postoji veća skupina koja je dosta oportunistički orijentirana, bez čvrstih uvjerenja i koja učlanjenjem u stranku vidi mogućnosti lakšeg zapošljavanja, napredovanja karijere i slično

Mislite li da političari koji se manje koncentriraju na suvremene oblike komunikacije znaju doprijeti do mladih?

Posljednjih je godina došlo do eksplozije političke komunikacije internetom. Zbog određenih skupina glasača, ponajprije mladih i bolje obrazovanih, stranke sve više posvećuju pozornost internetu i društvenim mrežama. No nisu sve stranke jednako uspješne. Neke stranke, poput Živog zida, imaju posebnog uspjeha upravo zbog posvećenosti i ustrajnosti, a na kraju i svojevrsnoj vještini i znanju u tom tipu komunikacije. Internet je budućnost naše političke komunikacije koja se već dogodila u razvijenim demokracijama.

Uz sve rečeno, što biste rekli na komentar da političari zapravo uopće ne misle na mlade?

Taj komentar ima smisla. Provodili smo istraživanjima i takvi su komentari mladih bili vrlo česti: ‘Ne vidim čime političari mogu pridonijeti meni i mojoj generaciji’. Nažalost, fokus političara su ipak neke druge skupine, skupine glasača i na neki način podcjenjuje se potencijal mladih. Mladima se apsolutno ne posvećuje dovoljno pozornosti. Da se posvećuje dovoljno pozornosti mladima, da se obraća pozornost na njihove egzistencijalne probleme, mladi se ne bi u tolikom broju selili iz Hrvatske. Različite se skupine uspijevaju izboriti za svakakve beneficije, a za mlade se radi velika pompa kad im se sagradi stanove koje će otplaćivati po 20 ili 30 godina, kao nedavno asistentima u Podbrežju.

‘Populizam raste jer ljude na izborima vode emocije, ne razum’

Političke kampanje često idu populizmom nauštrb zdravog razuma. Kako to komentirate?

To je u skladu s trendovima prisutnim širom Europe, a ne samo u Hrvatskoj. To je pokazatelj atrofije nacionalne države kao institucije, s obzirom na to da živimo u globaliziranom svijetu. Nacionalna država je velik dio suvereniteta prebacila na EU. Na nacionalnim se izborima obećava koješta, a tim simplificiranim rješenjima nastoji se privući pozornost, privući ljude da glasaju bez obzira na to koliko to bilo racionalno utemeljeno ili ne. Ljudi se na izborima često vode emocijama, a ne racijom. To se ne događa ne samo u nas nego u Europi, naša država, poput drugih, nije dovoljno snažna da bi mogla rješavati određene probleme. Ulaskom u EU i slobodom kretanja mnogo se ljudi iseljava bez ikakvih problema i vi, na primjer, ne možete samo s tzv. demografskim mjerama riješiti problem iseljavanja.

Mislite li da je su kampanje Narod odlučuje i one protiv Istanbulske konvencije također oblik populističkog djelovanja?

To je, prije svega, odraz nekih neokonzervativnih tendencija koje se javljaju u modernoj Europi, a različito se očituju od zemlje do zemlje. U nas su prisutne posljednjih pet godina, od referenduma za obitelj i kasnijih gibanja vezanih uz braniteljsku populaciju, ideja reduciranja prava manjina i sl. Očito je da se zbog globalizacijskih procesa raširen osjećaj nesigurnosti nastoji ublažiti povratkom tradicionalnih vrijednosti, osjećajem etničkog i vjerskog zajedništva i sl. Naravno, s obzirom na odrednice političkog stila, na stalno pozivanje na narod, prozivanje ‘elite’, kampanje koje navodite imaju naglašene elemente desnog populizma.

Što mislite o tvrdnjama da su mladi sve više desno orijentirani?

Posljednjih se godina stvara atmosfera kao da su mladi politički problem, da mladi zapravo klize prema desnome ekstremizmu. Mladi su znatno manje otišli u desno u odnosu prema starijim generacijama. Oni su samo dio općih političkih procesa koji se događaju u društvu. Mladi se socijaliziraju u hrvatskom društvu, a ne na Marsu. Ustaše i partizani su kao tema dio svakodnevne političke komunikacije umjesto da su dio teme iz povijesnih udžbenika. Tome svjedočimo godinama. Mislim da je u tom kontekstu potpuno promašeno etiketirati mlade kao politički problem za sebe.