MEZZOSOPRANISTICA EMILIA RUKAVINA Nagovorili su me da dođem na prijemni, sve je počelo kao slučajnost

Mlada mezzosopranistica Emilia Rukavina prošlog je ljeta oduševila publiku i kritiku u pulskoj Areni svojom izvedbom Mercedes u operi Carmen, a zbog velike potražnje opera će se izvesti i idućeg ljeta. To je samo jedan u moru projekata na kojima radi 24-godišnja apsolventica prava i studentica četvrte godine Muzičke akademije. Emilia se glazbom počela baviti s 12 godina kada ju je, nakon nekoliko godina pjevanja po dječjim zborovima i klapama, profesorica glazbene umjetnosti upoznala s Glazbenom školom. Vrlo mlada si započela svoje glazbeno školovanje. Kada sam krenula u Glazbenu školu nisam razmišljala o glazbenoj karijeri, to mi je bio hobi, tu sam se opuštala. Jedna profesorica pjevanja me slučajno čula na ispitu u Glazbenoj školi i nagovorila me da dođem na prijemni. Kada su me primili, u klasu me uzela profesorica Ingrid Haller, koja je iz mene izvukla nešto čega do tada nisam bila svjesna da posjedujem. Nastupala si u HNK Zagreb, HNK Rijeka, u Lisinskom, u pulskoj Areni, na raznim natjecanjima… Postoji li neki nastup koji bi izdvojila? Svaki nastup mi je jednako bitan i kroz svaki sam nešto naučila, ali kad bih morala birati, izabrala bih dva prošlogodišnja. To je svakako nastup u projektu American Medley gdje sam po prvi put izvela 1. Simfoniju Leonarda Bernsteina u suradnji s jednim američkim sveučilištem i prošlo ljeto u Pulskoj Areni gdje smo pred 3000 ljudi izveli Carmen Georga Bizeta s kazalištem HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci. Foto: Privatna arhiva Uz Carmen nastupala si, između ostalog, i u Verdijevom Rigolettu, riječ je o poznatim i nimalo lakim operama, jesi li uzbuđena kada dobiješ priliku raditi na takvim projektima? Naravno. Veoma mi je stalo do svakog mog projekta i trudim se biti što odgovornija prema poslu kojeg volim. Srećom, okružena sam ljudima koji me potiču, ali i inspiriraju, tako da za sada ne pamtim niti jedan loš projekt. Entuzijazam i uzbuđenje volim iskoristiti na samoj sceni, gradeći svoj lik, jer inače čovjek izgori od želje. Tko su ti uzori? U umjetničkom svijetu divim se svim onim umjetnicima koji su uspjeli izbrusiti svoj talent skoro do savršenstva, a pri tome ostali jednostavni i ponizni prema profesiji koju rade te s jednakom strašću obavljaju ovaj posao kao pri početku karijere. Postoji li neka uloga u kojoj bi se posebno htjela ostvariti? Ima toliko toga što bih voljela pjevati, odglumiti. Svaka uloga mi je posebna i svakoj pokušavam pristupiti na poseban način. Volim izazvati samu sebe, pa me trenutno privlače uloge s kojima se ne mogu toliko poistovjetiti i koje nisu bliske mom karakteru. Upravo radim ulogu Princa iz Massenetove Pepeljuge, što mi je veliki izazov, još tražim u sebi tu mušku energiju s mladenačkim zanosom. Ima li mjesta tremi? Trema je uvijek prisutna, a to znači da nam je stalo. Mislim da je bitno da ne dopustimo da nas paralizirala na sceni, već da nas potakne na akciju. Sada već znam kontrolirati tremu, i kako ju iskoristiti kao dodatni poticaj, a to dolazi s nastupima i godinama. [caption id="attachment_14629" align="aligncenter" width="709"] Foto: Privatna arhiva Kako podnosiš kritike? One su sastavni dio moga posla i kao takve su jako bitne za moj daljnji razvoj. Naravno, treba ih prihvatiti u onoj mjeri u kojoj možemo i razumijemo. Dakako, nisu niti sve kritike jednako bitne, za mene su važne one od ljudi čije mišljenje smatram relevantnim za svoj razvojni put. Glazba ili pravo, gdje vidiš svoju budućnost? Svi me stalno pitaju što i kako dalje, ne znam, obje grane volim na svoj način, bit će mi teško od nečeg potpuno odustati. Vjerujem da ću pronaći način kako da pomirim te dvije strane i ne odustanem u potpunosti od nečega. Za sada ne razmišljam o tome toliko, koncentriram se na sadašnje zadatke i obveze. Kako je studirati dva fakulteta istovremeno? Odakle motivacija? Teško. Najveća motivacija mi je što uistinu volim oba područja i također vidim se na oba polja, a rezultati su tu. Tko ti pruža najveću podršku? Svakako moja obitelj, moja profesorica pjevanja Martina Gojčeta Silić, moji kolege, prijatelji, profesori. A što je sa slobodnim vremenom? Kako izgleda tvoj prosječni dan? Uglavnom imam jako, jako malo slobodnog vremena, ali trudim se pronaći ga gotovo svaki dan, barem sat vremena opuštanja i svakako nedjeljom barem pola dana ostavim za sebe. Taj dio vremena mi je neizmjerno bitan kako bih mogla ostati svježa za sve što me očekuje u danu ili tjednu. Svaki dan je drukčiji, pogotovo u umjetničkim vodama. Ako ne putujem za Rijeku na Pravni fakultet, ujutro uglavnom vježbam, onda sam većinom prijepodne na predavanjima, popodne na muzičkim, režijskim ili sličnim probama, dok sam navečer uglavnom s knjigom u rukama, čitam literature za oba fakulteta ovisno o nekom ispitu ili nastupu koji se bliži.