Foto: Global

Govor mržnje, vrijeđanje i pozivanje na nasilje samo su neki od razloga zbog kojih bilo čiji profil na društvenim mrežama može biti uklonjen. Mreže samoreguliraju sadržaj i sve ono što je protivno njihovim uvjetima korištenja može se obrisati, a u najgorem slučaju pojedinac se suoči s doživotnom zabranom pristupa određenoj mreži. Na svojoj je koži to doživio Donald Trump početkom godine, a početkom se mjeseca isto dogodilo i nekim njegovim pristalicama. Profesor s Fakulteta političkih znanosti i medijski stručnjak, dr.sc. Paško Bilić, objasnio nam je kako mreže (samo)reguliraju sadržaj i je li uklanjanje korisničkih računa udar na slobodu govora.

Kako gledate na uklanjanje korisničkih računa s društvenih mreža?

Komplicirano je. S jedne je strane opravdano jer su prešli granice u javnoj komunikaciji, koristili su govor mržnje, poticali teorije zavjere i slično. S druge je strane problematično što se odluka o donošenju takvih akcija i mjera prepušta privatnim kompanijama.

Je li to udar na slobodu govora?

Sloboda izražavanja postoji do one mjere do koje ne narušava druge slobode i prava ili demokratska načela. Kad sloboda govora prijeđe u govor mržnje, otvoreno pozivanje na nasilje ili čak na neosuđivanje nasilja, onda ta sloboda govora prelazi crvenu granicu u kojoj nije opravdana.

‘Govor mržnje neće nestati jer nijedan stroj ne prepoznaje skrivene poruke i satiru’

Koliko daleko mogu društvene mreže ići u regulaciji sadržaja?

Društvene se mreže najčešće pozivaju na Communications Decency Act koji govori da distributeri sadržaja nisu odgovorni za sadržaj koji se tim kanalima distribuira. Tako društvene mreže pokušavaju izbjeći regulaciju na sadržajnoj razini kakvoj su podložni tradicionalni mediji. Nisam siguran da je to opravdano. Iako sadržaj ne stvaraju mreže nego korisnici, točka u kojoj one utječu na javnu vidljivost sadržaja nije u proizvodnji nego u distribuciji koja ovisi o algoritmima i tehničkim rješenjima koja su uređena tako da distribuiraju onaj sadržaj koji potiče najveći angažman među publikom. To vrlo često znači da potiču sadržaj koji je emocionalno nabijen i prelazi u govor mržnje.

Jesu li društvene mreže dovoljno regulirane?

Mislim da nisu. Postojeća samoregulacija tiče se elemenata poput uvjeta korištenja i kolačića i nekakvih politika moderiranja sadržaja. Oni sami nastoje pokazati regulatorima i državama da će se odgovornije ponašati. Nisam siguran da je to dovoljno iz perspektive tržišnog natjecanja, ali i perspektive sloboda izražavanja. Prevelika je odgovornost za javnu komunikaciju i ta odgovornost ne smije biti isključivo na kompanijama.

Teško je reći koje će rješenje prevagnuti. Europska unija prednjači u segmentima poput GDPR-a i zaštite podataka, ali tu postoje problemi što je jako mnogo inicijativa sektorski razdvojeno. Na primjer, GDPR nije povezan sa zaštitom tržišnog natjecanja. Čitav je sklop regulatornih inicijativa koje nisu dovoljno koordinirane.

Foto: Privatna arhiva

Bi li se odluke o regulaciji sadržaja trebale donositi na razini država i zajednica poput Europske unije ili je bolje prepustiti društvenim mrežama?

Trenutačno se radi se na paketu zakona o digitalnim uslugama na razini Unije. Kao i svaka druga tvrtka i kompanije koje posjeduju društvene mreže trebale bi imati neku odgovornost, primarno kroz plaćanje poreza u državama u kojima posluju. Mislim da bi početak trebalo biti oporezivanje i da bi svakako država trebala imati značajniju ulogu. No postavlja se pitanje kako, jer dosadašnji regulatori nisu adekvatno pripremljeni ni zakonski ni kadrovski da prihvate opseg takvih regulacija. U Hrvatskoj postoji Vijeće za elektroničke medije, ali te platforme za sada nisu u njihovu opsegu. Državna regulacija je prirodni smjer u kojem treba ići.

Osim samoregulacije postoje i drugi oblici regulacije. U Kini postoji Great Firewall of China, nije bajno niti u Koreji – dovode li zabrane do toga da se građani okrenu dark webu tako pristupe, na primjer, Facebooku?

Mogući su i takvi scenariji, ali tu ulazimo u pitanje medijske pismenosti i toga koliko je prosječni građanin uopće sposoban zaobilaziti standardne putove pretraživanja informacija.

‘Ne bi trebalo biti nikakve razlike između komunikacije u različitim medijima. Ili je neko ponašanje prešlo određenu granicu onoga što je propisano zakonom ili nije’

Je li moguće potpuno očistiti mreže od neprimjerenih obrazaca ponašanja?

Problem je s društvenim mrežama što sadržaj stvaraju sami korisnici. To je de facto ekvivalent govora u kafiću i na ulici, koji se mrežama distribuira potencijalno svima. Baš zato se traže regulatorna rješenja. Inženjeri će reći da nam treba nekakvo tehnološko rješenje i da možemo napraviti algoritme da to rješavaju. Ja u to nisam uvjeren. Nikakvo tehničko rješenje ne može dokučiti ljudsku sposobnost interpretacije sadržaja na različite načine i satire izvrtanja informacija.

Možete naučiti algoritam da pronađe u moru informacija termin “Andrej Plenković”, ali stroj neće znati govori li se pozitivno ili negativno, je li cinično ili je humor u igri ili čak kritika. To su sve elementi ljudskog interpretativnog kapaciteta koji strojevi još ne mogu razaznati. Iskreno, nisam siguran ni da će moći u nekoj skorijoj budućnosti. Ne možemo se potpuno osloboditi aspekata kao što je govor mržnje, ali za sada nisu niti postojale neke prevelike inicijative da se to smanji. Moraju postojati mehanizmi koji će omogućiti da se takva komunikacija ukloni ili sankcionira.

Treba li pojedinac, za objavu statusa na društvenoj mreži biti jednako odgovoran kao i za davanje izjave za tradicionalne medije?

Svakako treba. Ne možete kao građanin ne poštivati neke norme. Ne bi trebalo biti nikakve razlike između komunikacije u različitim medijima. Medij ne bi trebao biti ključni kriterij prema kojemu se neko ponašanje sankcionira ili ne. Jednostavno je neko ponašanje prešlo određenu granicu onoga što je propisano zakonom ili nije prešlo. Poznata karikatura iz ’90-ih kaže “nitko ne zna da si pas” i na njoj je pas za tastaturom ispred računala. Tad je većina komunikacije bila anonimna i to je utjecalo na to da ljudi osjećaju manji stupanj odgovornosti i nemaju percepciju da ta njihova komunikacija ima neki odjek.

Danas komunikacija ima veći doseg nego što je nekad imala

Jesu li lažni profili danas ono što je nekad bilo pisanje pod pseudonimom u novinama?

Apsolutno. Samo je to sad mnogo lakše i jednostavnije i doseg je takve komunikacije mnogo veći. Nije se ništa dramatično dogodilo u društvu pa da mi sad imamo, da tako kažem, više loših aktera ili zlobnih namjernika. Dogodilo se to da danas takav tip komunikacije ima veći doseg nego što je nekad imao.

Ako mreže ne stvaraju svoj sadržaj nego distribuiraju tuđi, bi li trebale sudjelovati u plaćanju medijskih sadržaja kao što je Australija potencirala?

Komercijalni mediji sasvim sigurno gube u toj tržišnoj utakmici natjecanja za dio kolača internetskog oglašavanja. Ako govorimo o redistribuciji prihoda koje ostvaruju društvene mreže, onda mehanizam distribucije ne bi trebao ići izravno kroz državu koja nameće te zakone i ne bi trebao ići izravno komercijalnim medijima, nego neprofitnim medijima. Recimo, u Hrvatskoj bi se moglo zamisliti da se, ako bi se uvela porezna politika za oporezivanje platformi, s prikupljenim sredstvima nadopuni fond za pluralizam kojim bi se onda financirali različiti digitalni projekti. Prema mom mišljenju, to bi bila demokratska pobjeda. Ovako je australski model ništa drugo nego krpanje tržišnih gubitaka upravo onih medija koji su pridonijeli snižavanju kvalitete javne komunikacije.

Ako bi se i druge zemlje odlučile na isti potez kao i Australija, koliko bi to utjecalo na navike informiranja javnosti?

Teško je nagađati. Podaci govore da većina korisnika, osobito mladih, preferira pristup vijestima upravo uz posrednike Facebook ili Google. Teško je razmišljati o alternativama u okolnostima kada imamo jednu opciju za pretraživanje interneta i jednu ili dvije opcije za društvene mreže. U tome i jest problem. Država bi trebala regulatornim mjerama otvarati prostor za druge aktere, alternativne mreže ili do određene mjere “natjerati” postojeće da se ponašaju odgovornije. Zašto bi sadržaj koji Facebook distribuira morao biti preddefiniran popularnošću nekog medija ili frekvencijom članaka koju ti mediji objavljuju?