Tridesetdvogodišnji Toni Marušić profesionalni je vatrogasac, ljubitelj ekstremnih sportova i egzotičnih životinja. Kad nije u splitskoj javnoj vatrogasnoj postrojbi, vrijeme provodi na svom drugom poslu, u kanjonu omiške rijeke Cetine gdje vodi ture kanjoninga. Vatrogasac je od svoje 18. godine, a posljednjih pet godina ponosno nosi titulu profesionalca.
Prilikom dolaska na intervju, dočekalo nas je ono na što nas je Toni upozorio kad smo se dogovarali za termin i ono što smo se nadali da neće baš tada, ali ono što je Tonijeva realnost - poziv upomoć i odlazak na intervenciju. Nakon 15-ak minuta, Toni se vratio skupa sa svojim kolegama, ušao u dežurnu kućicu i sjeo na klupicu koja je najbliže vratima "da mogu trčat budem li trebao" objasnio nam je svoj izbor sjedenja sa smiješkom i pozdravio nas.
Kako to da ste se već vratili?
Ovo je nama rutina, trebali smo samo otvoriti, odnosno provaliti u zaključani stan u kojem je jedna gospođa nesretno pala. Mene su poslali na ovu intervenciju jer sam nedavno bio obučen za upravo ovakve situacije, kako što brže i uz minimalnu štetu provaliti u zaključan stan uz pomoć posebnog alata koji nije svima dostupan. Naš je zadatak samo bio omogućiti policiji i hitnoj službi ulazak u stan, zato smo se brzo vratili.
Kakva je zapravo procedura nakon što dobijete dojavu o intervenciji?
Trčimo iz svih smjerova i ostavljamo sve što smo radili. Svaka je prostorija u postrojbi ozvučena, na razglas dobijemo obavijest koje vozilo izlazi i koja posada ide na teren. Sve to slušamo dok trčimo i spremamo se, rok nam je 40 sekundi za biti u vozilima spremni za polazak. Putem do intervencije dogovaramo taktiku djelovanja.
A kako izgleda jedno tipično dežurstvo?
Imamo dnevnu i noćnu smjena koje se dosta razlikuju. Obje smjene traju po 12 sati i počinju postrojavanjem u 7 ako je dnevna smjena ili u 19 sati ako je noćna. Dok smo postrojeni dolazi zapovjednik koji čita na kojem si dežurnom vozilu taj dan i koje vozilo ti pregledavaš. Sat vremena iza postrojavanja je pregled opreme koju je zapovjednik zadao, sljedeće postrojavanje je u 8 sati kada prijavljujemo zapovjedniku potencijalne kvarove i nedostatke na opremi. Sat iza je rezerviran za tjelovježbu kada igramo odbojku, u 9 je novo postrojavanje kada zapovjednik s nama odrađuje malu vježbu.
Od 10 do 11 je marenda, skupa kuhamo i jedemo. Podijeljeni smo po stolovima, za svakim je po jedan stariji zapovjednik koji najčešće kuha mlađima dok mi radimo nešto drugo. Iza marende je novo postrojavanje i velika vježba. Primjerice, simuliramo požar 5. kata, sve je realno-stvarni dim i stvarna voda u cijevima. Trajanje velike vježbe je individualno, ali najčešće smo gotovi do 13h kada slijedi slobodno vrijeme sve do 18:30. Tada zvoni zadnje postrojavanje koje služi samo da se prekontrolira jesmo li sve ostavili čisto i uredno.
Noćna smjena je drugačija, kreće početnim postrojavanjem u 19h, pregledom opreme do 20h, postrojavanje nakon kojeg je manja vježba od sat vremena. Nakon toga smo svi slobodni od 21h sve do 7h, naravno ako nema intervencija.
Kako onda najčešće provodite slobodno vrijeme na poslu?
Jako opušteno. Imamo puno izbora. Imamo svoju teretanu, teren za odbojku i košarku, komin i mali dvor na otvorenom s klupama gdje često roštiljamo. Sutra imamo mali turnir u odbojci. Imamo sobu sa stolom za biljar, igramo računalne igre, imamo i spavaonicu tako da stvarno imamo izbora.
Zvuči baš kao što gledamo u filmovima ili serijama o vatrogascima. Međutim, temeljno, ovo je jako težak i opasan posao.
Ljudi misle da mi samo gasimo požare i spašavamo mačke sa stabala kao što to biva u crtićima, ali mi zapravo radimo sve što hitna i policija ne mogu. Ukratko ono što HGSS radi izvan gradova, mi radimo u gradovima uz to što gasimo požare, spašavamo ljude iz prometnih nesreća, provaljujemo na nedostupna mjesta i u stanove.
U ovom je poslu sve sirovo i nerealno, nekad gledam ispred sebe neke scene i uopće ne vjerujem da ih gledam upravo i ne mogu pojmiti što se događa. Mislim na scene unesrećenih i ozlijeđenih ljudi, primjerice prometnih nesreća i ljudi kojima nedostaju dijelovi tijela. Sve je nekako kao neki film, ali puno strašnije od ikojeg filma kojeg sam ikad pogledao. U početku je tu bilo puno neprospavanih noći.
Što vam pomaže da se nosite s težinom ovog posla?
Meni je to definitivno razgovor s kolegama jer me nitko ne može razumjeti kao oni koji prolaze identično što i ja. Svatko ima nešto, neku taktiku koja njemu funkcionira. Zapravo ono što je traumatično nakon intervencija nije ono što si vidio nego kad navečer idem spavat i pitam se jesam li mogao bit tamo brže i pomoć više. Na kraju krajeva smo svi mi isto ljudi. Ovo je sve proces i nešto što dolazi s ovim poslom su ružni, ali i predivni trenutci.
Ovdje imam ogromnu obitelj, svi radimo nešto sa strane, evo jedan kolega vari, jedan je keramičar, jedan sushi majstor i nikad nitko nikome nije ništa naplatio od toga. Uvijek smo tu jedni za druge i to se stvarno osjeti. Predivni su momenti kad nekome spasiš život, jedna mi se gospođa godinama javljala i čestitala Božić jer smo joj spasili stan od sigurne propasti. Ovo je prvi posao koji sam radio, a da stvarno ima smisla i to je ono što mi pomaže.
Koja vam je do sada, u ovih 14 godina iskustva najzahtjevnija intervencija?
Definitivno nešto najbrutalnije čemu sam svjedočio u svojoj karijeri je požar u staračkom domu na Glavici kraj Dugog Rata. Troje izgorenih i 24 evakuirane nepokretne osobe s invaliditetom koje smo iznosili na svojim rukama iz vatre. Te scene tih izgorenih osoba je nešto što ne mogu dočarati. Požar je nastao zbog zapaljene cigarete, ja sam bio i svjedok na sudu zbog ovoga. Osim ovakvih scena, prometne nesreće su najgori dio posla, najgore scene ondje vidimo.
Što vas je vaša profesija naučila?
Da si čas tu, a čas nisi. Možeš izgubiti sve u najglupljem i najneočekivanijem trenutku. Radi ovog sam posla shvatio koliko zapravo trebamo uživati u životu i iskoristit svaki dan. Evo na primjer ja ne znam hoće li ova gospođa od danas preživjeti, a jučer je bilo sve tako normalno. Ona se čula sa svojim sinom, gledala je svoju najdražu seriju, a danas je možda nema. Zato sam počeo živjeti punim plućima i raditi ono što u tom trenutku želim. Ja ništa ne želim ostaviti za sutra i to je nešto što, primjerice, smeta mojoj djevojci. Njoj je to jako pesimističan pogled na svijet, a meni je realan jer sam se u to uvjerio milijun puta.
Imate li dostupnu profesionalnu psihološku pomoć u postrojbi?
Imamo, to je nešto što je stvarno potrebno. U slučaju intervencije sa smrtnim ishodom svi vatrogasci koji su bili prisutni trebaju ići na razgovor sa stručnom osobom. Uvijek možemo otići, ali samo je u takvim slučajevima obavezno.
Kako ste uopće postali profesionalnim vatrogascem?
To je bio tako uzbudljiv period, obožavam ovo. Za zaposliti se u javnoj vatrogasnoj postrojbi potrebno je biti minimalno vatrogasni časnik za što je potrebna ili vatrogasna srednja škola ili izvanredni vatrogasni tečaj koji traje godinu dana. Na tečaju sam more toga naučio od najboljih ljudi. Nitko ne može upasti u postrojbu ako ima više od 29 godina i nema vatrogasno iskustvo, pa sam se sa svojih 27 godina zaposlio u DVD-u Split, ako ne upadnem na prvom natječaju da sam osiguran za slijedeći jer ovo je moj životni poziv.
Sam prijemni ima više dijelova, prvi je fizički dio, zatim ispit znanja, visinske provjere pa psiho test. Psihijatrica koja je provodila taj test je takva stručnjakinja, dok je ona razgovarala sa mnom, u prostoriji je sjedila njezina asistentica koja me samo promatrala kao sokol, to je sve što je radila. Jako je strogo, važno je kako udahneš, vrtiš li prstima i kako sjediš.
Šlag na kraju je razgovor sa zapovjednikom. Mislim da mi je životopis puno pomogao, od speleološke škole do padobranske škole i penjačke škole. Na kraju sam na listi bio četvrti od nas preko sto prijavljenih.
Čestitam, to je svakako vrijedno divljenja. Kažete da je vatrogastvo vaš životni poziv?
Otkako su nam vatrogasci spasili kuću kad sam imao 15 godina, osjetio sam da je to nešto za mene. Jedno jutro nas je probudio velik požar u ogromnoj borovoj šumi iznad naše kuće, toliko velik požar da smo bježali s mokrim krpama preko usta i trčali prema moru, to su bile scene kao iz filmova. U tom trenutku u kojem mi trčimo od požara i spašavamo se, ja ugledam vatrogasce koji žure prema požaru i u tom trenutku ne razumijem kako netko može uopće ići prema tom užasu.
To je tolika sila i nešto toliko fascinantno, na kraju su nam obranili kuću, čak nam ni drveni prozori nisu izgorjeli. Osjetio sam dužnost pridružiti se dobrovoljnom vatrogasnom društvu iz našeg malog mjesta, ali roditelji mi nisu dopustili jer su se bojali za mene. Kad sam napunio 18, nisu me mogli više zaustaviti. Dok se nisam upustio u ovo sam baš osjećao da je to nešto što mi nešto nedostaje, a nisam ni znao da mi nedostaje.
Uspijete li se ikada opustiti S obzirom na prirodu posla?
Zvono koje zvoni kada dobijemo dojavu o intervenciji stvarno uzima svoj danak. To je nešto što još nisam riješio sam sa sobom. Zvono stvarno uzima nešto svoje, ja naprimjer ne mogu ići u jedan trgovački lanac jer njihovo zvono obavijesti na razglasu jako podsjeća na naše u postrojbi. Odmah krenem žurit negdje pa se moram smiriti i podsjetiti da nisam na poslu.
S druge strane dok sam na poslu po noći, spavam s jednim okom otvorenim jer se bilo kad može dogoditi bilo što. Realnost je da se sad dok razgovaramo može dogoditi najveća katastrofa u povijesti svijeta, ali preveliko razmišljanje u tom smjeru odvede u krajnost. Zvuči malo glupo, ali mi jedva čekamo da se nešto dogodi. Mi se ne radujemo tuđoj nesreći, ali mi se veselimo pomoći i pokazati ono što vježbamo svaki dan satima i godinama. To je naš smisao, mi želimo pomagati ljudima. Radili smo krvavo kako bi došli do ovdje i sada želimo pokazati svoje znanje.
Što je vaš ispušni ventil, kako se odmarate?
Ne odmaram, stalno nešto radim kada nisam na poslu. Imam puno egzotičnih životinja i volim ekstremne sportove jer tako zaokupiram misli. Kad skačem iz aviona s padobranom ili vodim ture kanjoninga, ne razmišljam imam li mlijeka u hladnjaku, tada sve brige nestanu. Takve stvari mi pomažu, koje me zaokupe.
Kažete egzotične životinje, koje sve?
Trenutačno imam samo zmije i jednog malog pauka, ali imao sam pauke, guštere, škorpione, kameleone i zmije, sve što gmiže i puževe. Maknuo sam otrovne žabice i sve viškove jer sam odlučio da im želim omogućiti terarije dostojne zoološkog vrta. Shvatio sam u ovih 16 godina koliko se bavim ovim životinjama, da zaslužuju više i da im želim pružiti velike terarije u kojima će uživati.
Imam jednu otrovnicu koja se zove Chilly, plavu Pamelu, jedna se zvala Puding, a Gaja je najveća zmija koju sam ikad imao, 4,80 metara. Šest godina sam imao anakondu koju sam odlučio prodati u bolje ruke, čovjeku koji ima bazen od četiri metra jer je to dostojno njenog prirodnog staništa.
Odakle ljubav prema ovim životinjama?
Kao dijete od šest godina sam se našao u situaciji u kojoj sam instinktivno obranio nedužnog poskoka od sigurne smrti kada ga je susjeda iz straha i neznanja željela ubiti jer joj je zalutao u vrt. Tako malen nisam znao zašto nije ispravno ubiti zmiju, samo sam osjećao da nije ispravno. Uzeo sam ga štapom i pustio, mislim da bi to napravio bilo tko tko voli životinje.
Kako sam odrastao, želio sam znati što više o njima jer ih svi mrze i svi ih se boje. Tako sam stalno gledao dokumentarce o životinjama, pa sam tako zavolio Davida Attenborougha i Stevea Irwina čije lice čak imam na jednoj svojoj tetovaži. Ljubav prema životinjama dolazi i od oca koji cijeli život uzgaja kanarince, ima zečeve, kokoši, prepelice, a nekad je imao činčile, guske i tuke.
Postoji li poveznica između vatrogastva i uzgoja egzotičnih životinja ili su to dva svijeta različita?
Mislim da je to dio sa spašavanjem života. Svi me u postrojbi znaju po tome čim se bavim, ja sam proširio svijest i naučio brojne kolege kako stručnije rukovati sa životinjama. Uvijek mene zovu kada neka intervencija uključuje takve životinje, ali čak i kada se nešto takvo dogodi privatno. Shvatio sam da taj adrenalin koji mene pokreće nije zdrav ako se pojavi pri rukovanju sa zmijama otrovnicama i drugim opasnim životinjama. Moram biti kompletno smiren kada ispred tebe stoji primjerice kobra od četiri i pol metra. Životinje su mi fascinacija i ljubav, a vatrogastvo je adrenalin i ispunjavanje moje svrhe. Ekstremni sportovi kojima se bavim su mi nešto bliže vatrogastvu, od slobodnog penjanja, skakanja s padobrana, speleologije do kanjoninga.
