Foto: Dorian Višnjić/Global

Izumitelj Cedevite Martin Stanković živio je od 4000 kuna mjesečne mirovine, izumiteljici Vegete Zlate Bartl bivše rukovodstvo Podravke plaćalo je smještaj u staračkom domu jer sama za to nije imala financijskih mogućnosti, a izumitelji Sumameda se i nakon prestanka važenja patenta još spore s poslodavcem za kojeg tvrde da im je dužan 80 milijuna kuna naknade.

Inovatori u Hrvatskoj žele spriječiti takvu praksu i zbog toga od vladajućih struktura već 17 godina zahtijevaju donošenje Zakona o inovacijama. On bi uredio odnos poslodavca koji u radu koristi inovaciju zaposlenika i plaćao mu naknadu sljedećih pet godina.

Zaostajemo za ’91.

U trenutku kada hrvatsko gospodarstvo stoji na klimavim nogama, inovatorstvo, inače nositelj razvoja, postaje skup hobi. O tome svjedoči i Bojan Cinotti, predsjednik Društva inovatora Faust Vrančić iz Šibenika. “Još smo prepušteni sudbini koja nam je svima poznata, a to je zvijezda repatica koja kratko sjaji i brzo se gasi. Zbog toga nam je potreban poseban zakon jer većinom je inovator taj koji ostane kratkih rukava, s jednom večerom i produženim godišnjim”, ističe Cinotti.

Zakon o zaštiti izuma, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja, koji je vrijedio do 2000. godine, regulirao je ono što bi trebao današnji Zakon o inovacijama. Prvi je donesen davne 1991. godine, a u Hrvatskoj, nakon prestanka važenja tog zakona, polako, ali sigurno opada broj patentnih prijava. Hrvatska je u razdoblju od 2006. do 2011. godine imala 78 PCT patentnih prijava na milijun stanovnika, dok za isto razdoblje susjedna država Slovenija ima gotovo trostruko više. Ako to pak usporedimo s Finskom, Hrvatska zaostaje 30 puta. Može li se razlog za to tražiti upravo u nepostojanju zakona?

Više od 90 posto domaćih patentnih prijava dolazi od fizičkih osoba, a praksa pokazuje da konkuretan proizvod na svjetskom tržištu ostvaruje grupa autora u poduzeću, institutu ili fakultetu, a ne pojedinac

U Vladi kažu – ne, ali iz Udruge inovatora se ne slažu. U bivšoj vladi smatrali su da je donošenje i prihvaćanje Nacionalne strategije poticanja inovacija za razdoblje od 2014. do 2020. dovoljno da bi se Hrvatska pozicionirala više na ljestvici patentnih prijava, dok predsjednik Udruge inovatora Hrvatske Marko Bubaš govori kako smo trenutačno zadnji u Europskoj uniji po broju patentnih prijava i razlog vidi upravo u zakonskoj podlozi.

“Inovatori nemaju motivacije za rad, a i kako bi kad ne znaju hoće li za svoj rad dobiti naknadu. Dovoljno govori to da nam umirovljenici čine polovicu ukupnih individualnih inovatora, a samo 20 posto vlasnici poduzeća i studenti”, dodaje Bubaš. Također, zanimljiv je podatak koji se navodi u nacrtu Zakona o inovacijama. U njemu piše da više od 90 posto domaćih patentnih prijava dolazi od fizičkih osoba, a praksa pokazuje da konkuretan proizvod na svjetskom tržištu ostvaruje grupa autora u poduzeću, institutu ili fakultetu, a ne pojedinac.

Posljednjih 16 godina inovatorstvo u Hrvatskoj nije pravno utemeljeno kada je u pitanju uređenje odnosa između poslodavca i autora inovacije. Hrvatska udruga inovatora sustavno se bori za uvrštavanje tog zakona na dnevni red, ali političari ne pokazuju interes za njihova potraživanja. Iako je nacrt zakona završen već 2010. godine, rasprave uvijek završavaju na isti način – ignoriranjem.

Za vrijeme Milanovićeve vlade, tadašnji zamjenik ministra gospodarstva Alen Leverić, na upit zastupnice Mirele Holy zašto se čeka na uvrštanje prijedloga zakona u saborsku proceduru, odgovara kako se “nastojanje odvajanja razvoja nacionalnog inovacijskog sustava od ostalih usko povezanih resora u prošlosti pokazalo neučinkovitim.”

On smatra da, ako se sadašnja potpora inovacijskom sustavu pokaže nedostatnom, jedna od opcija je “pristupanje unapređenju postojećih zakonskih okvira koji uređuje područje inovacija, radije nego da se stvaraju novi posebni zakonski okviri koji bi mogli prouzročiti samo dodatna administrativna opterećenja za inovativna poduzeća.”

Obećanja i praksa

Bubaš kaže da je jedna od prioritetnih mjera unutar strategije i donošenje Zakona o inovacijama. Međutim, to se još nije dogodilo. Govori da je vlada, nakon prihvaćanja Nacionalne strategije jasno poručila da će zakon morati pričekati.

“Ni dandanas ne znamo prave razloge zašto je zakon na čekanju. I u samom nacrtu odvojili smo političare od cijelog posla kako im ne bismo zadali dodatne muke”, kaže. U posljednjih šest godina dolaze im, dodaje, zastupnici i političari svih mogućih orijentacija i obećavaju donošenje zakona, ali se uvijek dogodi šum u komunikaciji.

Suprotno ovom, u priopćenju vlade Zorana Milanovića, u obraćanju Leverića jasno je da ne postoji potreba za donošenje Zakona kao jedne od prioritetnih mjera strategije. Bubaš, s druge strane, kaže da to nije istina te da stavka strategije jasno inicira na donošenje zakona kojem je “cilj da se pravičan dio bilo kojih prihoda koji proizlaze iz komercijalnog korištenja intelektualnog vlasništva pripiše njegovu izumitelju.”

Unatoč svemu, inovatori vjeruju u bolju budućnost. Pokazuju zavidan stupanj sposobnosti vraćajući se s odličjima s druge strane svijeta gdje njihov rad strani menadžeri rado kupuju vrlo povoljno.

Europske države nemaju zakone, ali imaju jasne strategije

Dodatan argument protiv donošenja Zakona o inovacijama je usporedba hrvatske legislative s onom europskih država gdje, tvrdi, većina njih nema zasebno zakon o inovativnoj djelatnosti. Pristup koji je većina država članica izabrala u razvoju nacionalnog inovacijskog sustava je izrada inovacijske strategije. Dok neke države imaju zajedničke strategije istraživanja i inovacija (Francuska, Grčka, Velika Britanija), druge su razvile posebnu strategiju za razvoj inovacijskog sustava (Njemačka, Austrija, Finska). Hrvatska je pošla putem država jakog gospodarstva i prihvatila svoju Nacionalnu strategiju poticanja inovacija za razdoblje od 2014. do 2020. godine kojoj je osnovni cilj povećanje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva.