Foto: Petra Orešković / GLOBAL

Očito problem seksualnog zlostavljanja u hrvatskom obrazovnom sustavu i, štoviše, na sastavnicama Sveučilišta nekima nije dovoljno gorući da bi se pravosudne sankcije poduzele sad i odmah. Ne “možda sutra, možda prekosutra” kako je to rektor Boras rekao za jednog inkriminiranog profesora. U prijevodu – možda nikad, možda i kasnije.

Nevjerojatno je koliko se doima da se štiti status prijavljenih profesora i da se tim istim profesorima otvaraju, umjesto zatvaraju vrata da opet napadnu, prijete, dodatno traumatiziraju žrtvu. Kao da nije dovoljno što su im praktički tijekom cijelog akademskog obrazovanja na tim fakultetima doslovno i figurativno disali za vratom, svojom se pojavom te seksualnim porivima unosili u lice, stvarali psihičke, ali i fizičke rane.

Činjenica je da Sveučilište u Zagrebu zbog zlostavljanja na sastavnicama na leđima ima veliku ljagu koju treba isprati, ali ovoliko odugovlačenja i čekanja na pravdu dodatan je udarac za žrtve. One se čine kao zadnja rupa na svirali, dok su wannabe ugledni profesori a.k.a studentski predatori i dalje na slobodi. To je samo odraz funkcioniranja, angažiranosti, učinkovitosti, a da se ne spominje riječ pravednosti hrvatskog pravosudnog sustava, u kojem će žrtve prečesto na kraju ispasti samo i isključivo žrtve. S druge strane, osobe s titulom ispred imena i prezimena ostat će uglednici kojima se čuvaju najbolja mjesta u prvim redovima.

Sve je to golema pljuska onima koje su godinama šutjele i skupljale snagu, a ponajviše hrabrost da progovore o onome što se na Sveučilištu događa. I to vjerojatno ne samo na zagrebačkom. Iako su i rektorat i fakulteti pokrenuli postupke za razrješavanje prijavljenih profesora s dužnosti te se pobrinuli da slučaj dođe u ruke DORH-a, to ne umanjuje činjenicu da se slučaj još konkretno nije počeo rješavati. Odnosno, lica žrtava su i dalje u strahu jer znaju da njihova prijava može ostati samo slučaj na papiru.

Postavlja se pitanje koliko još vremena treba ostaviti zaposlenicima DORH-a da utvrde kako je riječ o težoj povredi dostojanstva studentica? Kada se mogu očekivati pravovaljane sankcije? Hoćemo li prije dočekati novu izmjenu Vlade? Ili da studentice odu u mirovinu?

Možda i u ovom slučaju (nažalost!) trebamo jednog akademskog Mamića koji će ubrzati proces hrvatskog pravosuđa jer u nas stalno nešto ide, ide pa stane, a onda se pod pritiskom svi odjednom dignu na noge. Ako je to rješenje, ima li dobrovoljaca? Možda bi bilo najbolje i da se neki dekani kloniraju i preuzmu koju DORH-ovu dužnost pa bi ovaj problem bio riješen i prije, ali smo u ovoj državi i previše optimistični.

Ono što bismo svi mi trebali jest staviti se u ulogu žrtve. S obzirom na to da rješenja još nema, a one su sada najranjivije nego ikad, kako se uopće osjećati ovakvim raspletom situacije? Razočarano, iznevjereno, bespomoćno, uplašeno. Živjeti godinama s tim teretom njima nije lako, a ništa im nije olakšano ni čekanje na mali djelić pravde. Život pod povećalom profesora i nakon uznemiravanja na fakultetu samo je stavljanje soli na ranu s gorkim okusom u ustima. Jer za pravdu je odgovor – možda. Kada? To je, nažalost, još nepoznanica.