KOMENTAR Hvalili se hrvatskim Harvardom, dobili poligon za tragedije

Sveučilište u Zagrebu siromašnije je za dva studentska života. Umjesto ulaganja u sigurnost i obrazovanje koji bi trebali biti najviši prioriteti jedne akademske zajednice, država je već 15 godina gluha na vlastita obećanja. Nazivali su ga budućnošću studentskog standarda te ga k tome nesebično povezivali s inačicom hrvatskog Harvarda. Varaju sebe, studente, a posebice buduće generacije kojima ulijevaju nadu da će se išta promijeniti i u sljedećih 15. Žalosno je što se Kampus spomene samo onda kada se događaju tragedije, dok godinama gradonačelnike, ministre i rektore, koji se Borongajem redovno bave i hvale u svojim mandatima, o studentskoj svakodnevici na kraju grada nije briga. Zbog manjka angažmana, a moglo bi se reći i empatije jer se studentima dopušta da prolaze kroz žbunje, raslinje te preko tuđih dvorišta, došli smo do točke gdje umjesto da iz ruševina zidamo fakultete, među tim istim ruševinama pronalazimo ugašene studentske živote. Dogodilo se to na teritoriju čiji je većinski vlasnik Sveučilište, a manjinski država, ali, već uobičajeno, nitko od tog događaja nije ni pomislio uzeti "lopatu u ruke". Još važnije, dogodilo se ono što se nije smjelo dogoditi, a sada se postavlja pitanje zašto je čak i nakon toga zavladala šutnja. Iako su se tim područjem studenti kretali na vlastitu odgovornost i bili svjesni rizika, što i je jedno od upozorenja uz prugu, to ne umanjuje da im je tu mogućnost kretanja netko i ostavio. O novcu nikad nismo čuli ni riječ, no da novca nema već smo u Hrvatskoj navikli. Uz to nedostaje primarno želje i volje da se Kampus pomakne s mrtve točke, a ovakvim tempom nećemo daleko dogurati. Dok se odgovornost prebacuje s jednih na druge, obiteljima i prijateljima poginulih studenata to ne donosi nikakvu utjehu. Jedni su zbog drugih svoj život požrtvovno ostavili na tračnicama. Planirani Kampus moći će gledati s nekog boljeg mjesta iako im je obećano ono najbolje. Tako je i trebalo biti, no kako je krenulo, ni ostali ga u skorijoj budućnosti neće vidjeti. Riječi ostaju riječi, a na mladima svijet (ne) ostaje.