Foto: Zrinka Medak/Global

Slomljeni tuševi, vlaga i plijesan po stropu, rasvjetna tijela koja se samo na jednoj strani još drže za strop, a druga im visi, prijeteći kad će nekome pasti na glavu, zatvoreni umivaonici te pokvarene stolne svjetiljke samo su neke “sitnice” koje već više od godinu dana “krase” obnovljene paviljone. Prizor je to koji je i ove akademske godine dočekao stanare novih paviljona Studentskog doma “Stjepan Radić”, manje od tri godine otkako su ti paviljoni obnovljeni.

Takozvani stari paviljoni doma na Savi obnavljali su se na zimu 2015./2016. godine, a studenti su se u obnovljene paviljone uselili već nakon božićnih i novogodišnjih praznika, dakle, u siječnju 2016. Sada, nepune tri godine od obnavljanja, “novi” paviljoni SD “Stjepan Radić” već su u sličnom stanju u kojem su bili prije obnove. Sjećam se kakve su bile sobe, zajedničke prostorije, umivaonice i kupaonice prije obnavljanja jer sam ih i sama takve svakodnevno koristila.

Foto: Zrinka Medak/Global

Ne mogu ne primijetiti kojom se brzinom dom, u koji je uloženo gotovo 300 milijuna kuna, ruši, uništava. Želim istaknuti da to uništavanje nema veze s ponašanjem studenata, stanara tog doma, nije riječ o neodgovornosti ili vandalizmu. Ne, riječ je o kvarovima na koje stanari ne utječu. Kvarovi su to koji su nastali iz različitih drugih razloga, među kojima su i brzina izvođenja radova te korištenje nekvalitetnih materijala.

Kako objasniti da se u manje od tri godine kupaonice polako raspadaju? Zar je tvrtka ili materijal koji je korišten toliko nekvalitetan, toliko loš da ne može izdržati ni nekoliko godina? Čini se da je novac za renoviranje bačen u vjetar. Ili možda u nečiji džep

O problemima u kupaonicama već smo pisali prije dvije godine, kada nam je glavni inženjer gradilišta Dubravko Vodanović rekao da je taj problem povezan s kadama od nekvalitetnog materijala. Nakon što smo objavili članak, te tuširaonice su bile kratko zatvorene, da bi nakon nekog vremena ponovno bile otvorene za korištenje, bez nekih velikih konkretnih popravaka.

Za sve radove, izvođač je dao dvogodišnje jamstvo koje je isteklo 4. siječnja 2018. i upitno je tko će financirati nove popravke, kojih će očito biti mnogo, i to uskoro. Bivši sanacijski upravitelj SC-a Pejo Pavlović na otvorenju je novouređenih domova rekao da “projekt treba biti samoodrživ i mora osigurati da više neće biti potrebna sanacija”. Toliko o tome.

Foto: Zrinka Medak/Global

Ali zašto se ti kvarovi nisu popravili odmah, dok je jamstvo još vrijedilo, što se čekalo? Ili možda bolje pitati: koga se čeka? Možda onu istu građevinsku tvrtku koja je i provodila renoviranje, ili možda pak neku novu, koja tek treba povući neke veze da bi dobila posao. Ne tvrdi se da je tvrtka koja je renovirala dom posao dobila preko veze, ali kako objasniti da se u manje od tri godine kupaonice polako raspadaju. Zar je tvrtka ili materijal koji je korišten toliko nekvalitetan, toliko loš da ne može izdržati ni nekoliko godina?

Čini se da je novac za obnovu bačen u vjetar. Ili možda u nečiji džep, ali to ionako nikad nećemo doznati, a čak i kada bismo doznali, ništa ne bi bilo drukčije, znamo iz iskustva. Na stranu sad to što radovi očito nisu dobro izvedeni, ne možemo vratiti ni vrijeme ni novac, ali možemo se zapitati tko je kriv za to. Tko će, ili, budimo realni, tko bi trebao za takvo stanje odgovarati? SC, projektant koji je odabrao nekvalitetan materijal, glavni izvođač radova koji nije izvodio radove prema pravilima struke ili nadzor koji nije upozorio na nekvalitetno izvođenje radova?

Prije obnavljanja, paviljoni su, kakvi-takvi, izdržali gotovo 30 godina, od Univerzijade 1987., kada se posljednji put na njima nešto radilo. Sada, nakon manje od tri godine, stanje u paviljonima je već prilično slično stanju prije obnove. Hoće li se dom opet renovirati za nekoliko godina? Teško moguće. Vjerojatno će u ove iste paviljone useliti i moja djeca. Samo me zanima kakvo će ih stanje dočekati, kad je već sad potrebna nova obnova, barem što se tiče sanitarnih čvorova.