Foto: Matea Petrović/Global

Pandemija koronavirusa već je itekako naštetila hrvatskom gospodarstvu, posebno malim poduzetnicima i obrtima, a najgore se tek očekuje. Vlada je hitno donijela mjere za spas gospodarstva. Očito se morao proširiti smrtonosni virus da bi naši političari pomogli poduzetnicima i njihovim radnicima potezima koji nisu samo prodavanje magle, treba to i pohvaliti.

Šteta samo što su opet okrenuli leđa studentima i pokazali tu silnu brigu za mlade i njihovu budućnost. Naime, uvedene mjere ne zahvaćaju zaposlene studente.

Vlada je zaboravila da je studentski posao i dalje posao te da su studenti na studentskom ugovoru i dalje radnici. Zaboravili su da je mnogim studentima studentska plaća potrebna za egzistenciju, baš kao i ostalim zaposlenicima kojima Vlada donosi hitne mjere pomoći.

Studenti ne mogu na burzu stoga ne mogu dobiti naknadu za nezaposlene. Nisu nezaposleni ako dobiju otkaz. Nisu ni zaposleni dok rade jer ne dobiju povlastice kao što su plaćeno bolovanje i plaćanje putnih troškova. Ne dobivamo minimalac ako trenutačno ne radimo.

Koja su kategorija studenti? Stavljeni su u kategoriju – njima ne treba pomoć države jer će im sigurno roditelji uskočiti.

Ali nisu svi studenti na “grbačama” roditelja, kako to većina političara misli. Plaćaju stanarine, režije, studentske domove, troškove studiranja, hranu, troškove prijevoza zato što ili moraju ili žele pomoći roditeljima.

I sama radim u restoranu McDonald’s već dvije godine. Počela sam sa standardnom satnicom od 23 kune, nakon brojnih mjera narasla je na 27 kuna. Za tih 27 kuna po satu itekako se naradim, kao i svaki drugi stalni zaposlenik. Trenutačno je jedina razlika između mene i stalnih zaposlenika što su meni smjene otkazane do daljnjeg, a oni i dalje rade i primaju plaću. Razumljivo je, posla za studente trenutačno nema pa nas nemaju zašto tamo držati. Ali što sad?

Radim jer želim olakšati roditeljima. Radim jer imam dodatne troškove stanovanja jer nisam iz Zagreba. Radim jer imam studentski kredit. Radim jer ne primam stipendiju zato što mi roditelji zarađuju 400 kuna previše i ne studiram STEM područje. Radim jer sama plaćam troškove studiranja.

Radim jer želim raditi. A moja situacija je znatno bolja od situacija mnogih studenata koji moraju raditi kako bi preživjeli i mogli nastaviti sa studijem.

Vlada se brine zbog broja mladih koji napuštaju Hrvatsku, ali se nisu sjetili onih koji su sada ekonomski ugroženi jer poslodavcima više nije potrebna njihova jeftina radna snaga. Na mladima svijet ostaje, zar ne?

Hvala na pomoći, uz takvu politiku budućnost nam je zaista osigurana.