Foto: Pixabay

Fascinantno je s kakvim su se prijezirom pojedinci obrušili na Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) zbog navodno objavljenih nepravilnosti u poslovanju, a zbog kojih je njegov ravnatelj Hrvoje Hribar podnio ostavku. Prema mišljenju šire i nerijetko neupućene javnosti, sve te nepravilnosti navode na to kako HAVC, na čelu sa sada već bivšim ravnateljem, te hrvatski filmaši nisu ništa više nego lešinari željni državnog novca koji potkradaju porezne obveznike tako da godišnje realiziraju nekoliko osrednjih filmskih projekata koje će u hrvatskim kinima pogledati nekoliko stotina ljudi.

Ipak, otkad je 2008. Ministarstvo kulture osnovalo HAVC, njegova je uloga od presudne važnosti jer služi kao prva postaja pri financiranju filmskih projekata, ali i kao neizmjerna pomoć pri plasmanu i promidžbi Hrvatske kao atraktivne snimajuće lokacije te domaćih projekata u svijetu.

Zahvaljujući HAVC-u, u posljednjih pet godina imali smo nikad više kandidata za Oscara, a hrvatski su filmovi ostvarili mnogobrojne i značajne uspjehe na najvažnijim svjetskim filmskim festivalima

U posljednjih pet godina imali smo nikad više kandidata za Oscara, a hrvatski su filmovi ostvarili mnogobrojne i značajne uspjehe na najvažnijim svjetskim filmskim festivalima. Zahvaljujući HAVC-u te ulasku Hrvatske u EU, omogućeno nam je konkurirati na najvažnijem europskom fondu MEDIA, za sufinanciranje audiovizualnih sadržaja, što je hrvatskim filmašima otvorilo mogućnosti za brojne koprodukcije i daljnje nizanje uspjeha.

Unatoč radu i trudu, kritična će masa građana i dalje komentirati kako se “ubiru” astronomska sredstva za proizvodnju kvaziumjetnosti. Iskreno, ni malo ih ne krivim za takve stavove. Da sam na njihovu mjestu, vjerojatno bih pomislila isto kada pokraj naziva produkcijske kuće vidim odobrene iznose od nekoliko stotina tisuća kuna. Međutim, ne razmišlja se da su ti iznosi namijenjeni svim ljudima koji stoje iza filmskog projekta, ispred i iza kamere, svim ljudima koji od toga žive – njih oko 1500. Iz tog su se razloga brojni filmski profesionalci i zaljubljenici u film udružili u inicijativu “Puk’o nam je film” čiji je primarni cilj upozoriti na potrebu zaštite neovisnosti hrvatskog filma od političkih i drugih utjecaja.

Nažalost, od nedavno traje pljuskanje između inicijative te manjine članova filmske zajednice koju predvode Jakov Sedlar, sestre Juka, Branko Ištvančić, Vinko Grubišić i, kako sami navode, “mnogi drugi”’ zbog oprečnih stavova o načina očuvanja neovisnosti u hrvatskoj filmskoj proizvodnji. Uz to su ovi autori niz godina u različitim sukobima s Hribarom (neki od njih i sudskim), ali jedno je sigurno – hrvatskom filmu i profesionalcima koji stoje iza njega ovakva prepucavanja nikako nisu potrebna.