Kampus asocira na zelenilo, mnoštvo studenata i fakulteta, sportskih dvorana, studentskih domova. Percepcija tih velikih kompleksa u naše je glave ušla putem američkih filmova, pa i kampuse povezujemo s Amerikom.
Na spomen kampusa uglavnom nitko neće pomisliti na pustoš i sivilo, depresiju i daljinu. Osim možda studenata i profesora kampusa na Borongaju.Smješten na istoku grada, Znanstveno-učilišni kampus Borongaj postoji već deset godina. Deset godina u kojima se malo toga pomaklo s mjesta, a pomaknuti se trebalo sve.
Druga faza gradnje još se nije realizirala, a samo najveći optimisti još vjeruju da hoće. Ne da se mnogo toga nije promijenilo, nego se na kampusu jače osjeća prisutnost vojske, koja je tu prije bila smještena, negoli studenata.
Prvi su studenti došli na kampus 2007, a mnogi su već i otišli. Gradnja koja se trebala nastaviti i dovesti Borongaj do pravog malog studentskog grada, kampusa nalik na one američke, nije se nastavila.
Sve je bilo spremno. Arhitekt Hrvoje Njirić i njegov plan samo su čekali zeleno svjetlo, ali nikad ga nisu dobili. Urbanistički plan uređenja, koji je Skupština Grada Zagreba prihvatila kao službeni planski dokument, završili su 2013. godine. Pisali su i Rektoratu, ali nisu primali odgovore, govorio nam je Njirić.
Nije li pomalo čudno što se o kampusu počelo govoriti ponovno u ovo doba kad se spremaju lokalni izbori? Naravno, ništa konkretno, ali naizgled vrlo ozbiljno i odlučno. Misle li zaista da bi to netko, nakon svih ovih godina, mogao progutati?
Prošlo je više od godinu dana otkada je i Global poslao prvi od brojnih upita Sveučilištu i Gradu, ali odgovori nikad nisu dobiveni.
Od odgovora na sasvim realna i jednostavna pitanja za jedan “obični” studentski medij ni traga ni glasa.
Ali glasova je u javnosti ipak bilo. Na Smotri sveučilišta održanoj u studenome pročelnik zagrebačkog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Ivica Lovrić spomenuo je Borongaj. Kazao je da taj projekt treba redefinirati. Zanimalo nas je kako to točno treba redefinirati plan kampusa i kada će se napokon početi s realizacijom druge faze gradnje kampusa. Pitali smo ponovno, ali odgovore opet nismo dobili. A kada odgovora nema, zna se, i to je vrlo važan odgovor.
Jer što se može zaključiti iz tog sustavnog ignoriranja novinarskih upita? Ili netko u cijelom tom kupusu od spektakularno obećavanog, a već godinama zanemarivanog projekta nešto skriva, ili jednostavno nemaju pojma što uopće reći, jer nemaju nikakvu ideju što i kako dalje?
Ili kampus čuvaju kao adut za predizbornu retoriku i čisti populizam. Nije li pomalo čudno što se o kampusu počelo govoriti ponovno u ovo doba kad se spremaju lokalni izbori? Naravno, ništa konkretno, ali naizgled vrlo ozbiljno i odlučno. Misle li zaista da bi to netko, nakon svih ovih godina, mogao progutati?
U HŽ Infrastrukturi neko su vrijeme u proračunu imali spreman novac, čak osam milijuna kuna, za prometno rješenje, ali na kraju ni od toga ništa. Prometna povezanost s kampusom je vrlo loša. Čak se ni to u ovih deset godina nije riješilo.
Pomalo jadno, kad pogledaš. Koga bi privlačilo da dođe studirati na jedan od fakulteta u sklopu kampusa? Tri fakulteta, razrušene zgrade, menza, biocentar i autobus koji svako toliko okruži kampusom. To je sve - to je ta naša najveća investicija u obrazovanje u Hrvatskoj u posljednjih 150 godina.
Novac za daljni razvoj trebao se povući iz europskih fondova. No ništa nije išlo. Je li to bio nedostatak volje, neznanje ili nešto treće, nejasno je.U intervjuu za Global, u ovome broju, ministar obrazovanja Pavo Barišić govori o kampusu i povlačenju novca iz europskih fondova te gradnji drugoga dijela, ali tko to više može slušati. Barišić ponavlja riječi koje smo čuli i 2007. godine.
Trebat će mnogo više od riječi da bi itko povjerovao u tu priču.
Kampus koji bi, da se sagradi, pridonio popularizaciji Sveučilišta, poboljšanju standarda i kvalitete studiranja, mogućnosti da neki fakulteti (FPZG, recimo) dobiju prostor koji im nužno treba i izađu iz stambenih zgrada neadekvatnih za sve studijske aktivnosti. Laboratoriji, istraživački centri, novi studentski dom, sportske dvorane. Grad za studente. Povezanost istočnog dijela sa središtem grada. Bolja inspiracija za učenje.Sve to dovelo bi do boljeg položaja Sveučilišta u svijetu, a onda bi možda i studenti bili cjenjeniji i uspješniji.
No tko za to mari. Obrazovanje je, i u ovom slučaju, očito zadnja rupa na svirali. Pa se brane taktikom: polako, ali sigurno. Nažalost, u tom im vremenu sa studija pobjegne deset generacija od kojih smo mogli dobiti mnogo više. Velik broj njih napusti i zemlju, a političari traže način kako zadržati mlade i omogućiti im bolju budućnost. Kad bi se netko, napokon, odlučio uložiti i u njih.
